– Je l’ se bojite mafije? Ako se bojite mafije, onda nećemo pričati – dočekala je reportere Slobodne Dalmacije ovim riječima Dubravka Jasika iz Sv. Filipa i Jakova na kućnom broju 185, u lijepoj dvokatnici uz more iz koje joj danas – prijeti deložacija zakazana za 10 sati.
– Iz ove kuće živa neću izići. Ako budem morala ići van iz kuće, dižem kuću u zrak i sebe s njom. Ne treba mi život više. Što će mi život – kazala je slomljenim glasom. Ne znamo je li kuća minirana ili nije, ali Dubravkine riječi zvuče nam ozbiljno. Kaže kako je žrtva prijevare društva u kojemu je bilo nogometnih sudaca, sličnoj prijevarama kakvih je devedesetih godina često bilo na zadarskom području i to u sprezi policije, pa čak i pravosudnih organa i na kojima su se kasnije neki poznati pojedinci iz Zadra dobro obogatili.
– Sve je počelo još 1994. godine, kad sam zbog ratnih okolnosti izbjegla sa sinom iz Banje Luke i zamijenila kuću s vlasnikom Brankom Štrbcem u Filip Jakovu. U kući su bili prognanici iz Lisičića koji nisu htjeli izići iz kuće. Oni su uz dozvolu vlasnika bili u kući da mu čuvaju kuću, ali kad sam ja došla, nisu htjeli niti čuti da napuste kuću. Čak je pet deložacija bilo, ali bez pomoći, nisu htjeli van, čak me nisu niti primili da stanujem u jednom dijelu kuće koja je u cijelosti bila moje vlasništvo. Na sudu u Biogradu tada su mi rekli „kako za četnikušu neće ništa poduzimati”, takva je bila situacija – priča Dubravka.
Prodala je tada auto i otvorila unajmljeni restoran “Sidro” u Turnju. Tamo su joj, u travnju 1995., došla dvojica ljudi iz Zadra (podaci poznati redakciji). – Jedan je bio policijski inspektor koji mi je ranije pomagao u rješavanju nekih problema s bivšim mužem koji je otišao u Srbiju. Rekao mi je da ima kolegu koji će mi pomoći da iselim prognanike. Taj „kolega” se predstavio da radi u Tajnoj službi, a zapravo nikada nije imao nikakvo zaposlenje. Nakon nekoliko dana pojavio se i rekao:
“Ja imam kuma na policiji u Biogradu, i ja ću vidjeti s njim što bi trebalo napraviti da iselimo te ljude iz kuće.” Došao je potom s čitavim popisom što treba poduzeti i rekao kako prvo treba napraviti fiktivni ugovor sa mnom da bi priložio prognanicima da je on vlasnik. Pristanem ja s njim na fiktivni kupoprodajni ugovor, bez cijene, bez podataka, samo da on to pokaže prognanicima. Nakon par dana, meni nestanu dokumenti, vozačka, osobna, sve. On je sam nadopisao što je trebalo od tih podataka na ugovoru. Primijetila sam da me vara kad sam dobila od općine dopis da će doći na procjenu kuće zbog poreza i prodaje. Rekao mi je: “Nije to ništa, to je samo reda radi.”
Nikad nisam dobila nikakve novce od njega, on nikada nije nigdje radio i bio je poznat po ovakvim stvarima, ali ja to tada nisam znala. Tada me počeo prisiljavati da mu dam deset tisuća maraka da prepiše kuću na sebe. Obrazložio je to da nikako neće moći doći u posjed ako kuća nije na njemu – kaže Dubravka i nastavlja: – Niti sam imala novca, niti sam radila više u “Sidru” jer mi je vlasnik raskinuo ugovor budući da nisam bila „podobna”. Ja sam njega počela izbjegavati jer sam vidjela da to ne vodi ničemu dobrom. On je čak jedan dan pitao mlađega sina gdje je mama i povezao ga autom.
Pitao je da li sam na groblju jer mi je srednji sin bio pokopan na groblju, pa ga je odvezao na groblje i zaprijetio „ reci materi ako ne bude radila kako joj ja kažem, da ćeš i ti tu završiti gdje ti je brat. Ja sam bježala od njega i mi smo živjeli u strahu. Čak sam na Općinskom sudu raskinula taj ugovor, međutim on je dobio opravdanje da je bio na službenom putu i sve se ponovno vratilo na Općinski sud. Od toga dana tada traje moja kalvarija. Nakon akcije “Oluja” prognanici su sami iselili i ja sam konačno ušla u kuću, ali on je tvrdio da je njegova kuća, da je mene isplatio uz pomoć lažnog svjedoka koji je kasnije čak priznao da je lagao i tu izjavu ovjerio kod javnog bilježnika. Čekam ponedjeljak, 10 sati, pa što bude, bit će. Ali živa iz kuće neću – kaže sugovornica Slobodne Dalmacije .
