Kada smo se jučer poslijepodne susreli s Emanuelom Macedom, bratom brutalno usmrćene Selene Graciano Macedo, čiji je ubojica Edi Mišić nepravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, prve njegove riječi na početku razgovora bile su: „Ljut sam!”
– Kao i jučer, osjećam se bijesno zato što je za mene konačna odluka suda bila kao ništa, petnaest godina zatvora je ništa. Ako pokušate procijeniti cijenu ljudskog života, to je ništa, jer život moje sestre je neprocjenjiv. Ljut sam i tužan i osjećam toliko boli jer sam mislio da ću se nakon izricanja presude moći vratiti kući s koliko toliko zadovoljštine. Ali ne, moram se vratiti kao i prošle godine, s lošim vijestima i mogu reći da ne znam što mogu očekivati u budućnosti vezano za ovaj postupak. Svi govore da je ovo prva presuda, da se stvari mogu promijeniti u budućnosti, ali tko zna. Ako je na prvoj instanci sudac procijenio ovaj zločin kao običan, čini mi se kao da ne mare za to i tko zna kako će biti dalje. Svi govore da je ovaj slučaj grozan i ne znam zašto to sudac nije vidio.
Nisam mogao čuti suca
Što ste osjećali prekjučer, kada je presuda izricana, jeste li pogledali prema ubojici svoje sestre?
– Ne, nisam ga gledao, nisam ga imao snage gledati. Kad sam čuo presudu, ostao sam šokiran, moj razum je otišao na drugo mjesto, drugu realnost. Čuo sam da sudac još govori, ali ja ga, jednostavno, nisam čuo, nisam mogao vjerovati da mu je dao 15 godina.
Bili ste jučer ujutro na sastanku s tužiteljicom. Što vam je rekla?
– Razgovarali smo, pokušao sam razumjeti što je razlog za ovakvu odluku, ali teško mi je to makar i pokušati razumjeti. Razgovarali smo što napraviti, što ja mogu napraviti. Dan prije, pri završnim govorima, vidio sam da je tužiteljica napravila sve što je mogla, vidio sam njen rad i znam da je. Ali sad vidim da to nije bilo dovoljno i pitao sam je što moram napraviti, trebm li angažirati odvjetnika i slično. Ovo je vrlo teško za mene, moja je zemlja vrlo daleko, jako me puno košta doći u Hrvatsku. Sad moramo čekati dok sudac dostavi pisanu presudu pa se poslije možemo žaliti i tad se nadamo novom suđenju.
Mislite li da je policija napravila sve što je mogla kako bi razjasnila ubojstvo vaše sestre?
– Da, policija je od početka, kad sam prijavio nestanak, napravila sve što je mogli. Zadovoljan sam s njihovim poslom, ali i radom tužiteljice koja je u ovo unijela sebe i vidjelo se da nije samo profesionalno postupala, već je osjetila i emocije. I ona je htjela postići pravdu, a ne samo odraditi svoj posao, stvarno sam to osjetio.
Kako komentirate saznanja da postoje svjedoci koji su vidjeli Selenu i Edija kako razgovaraju i to su rekli policiji, a da to nije ušlo u službeni spis niti je spomenuto na suđenju. A upravo je nedostatak takvih dokaza bio razlog zašto ubojstvo nije okarakterizirano kao podmuklo, jer bi inače Mišić dobio minimalno petnaest godina zatvora više?
– Pa, teško mi je to povjerovati zato jer smo se sestra i ja morali vratiti u centar oko 18 sati, a trebali smo se sastati u 17 sati. Ako je moja sestra viđena oko 19 sati, to mi nema smisla jer ona jednostavno nije bila takva da bi zaboravila na naš dogovor. Nikad me ne bi ostavila tri sata da čekam, nikad. Zato mi je teško povjerovati, ali ta žena mora otići i reći nekome što je vidjela, ne znam kome, policiji, tužiteljstvu, medijima… Ali tko zna, vidjet ćemo, ako je to tako kao što ona kaže, to je veliki i važan dokaz za postupak. I ne razumijem zašto njeno svjedočenje nije ušlo u spis. Ona mora napraviti pravu stvar i otići na sud ili negdje i da se njen glas čuje i da se zna za njeno svjedočenje. Ako je to istina, može pomoći. Suđenje nije završeno i ona još ima tu mogućnost, što drugo mogu reći.
Kako su na vijest o visini kazne reagirali vaša majka i obitelj?
Bila je divno, ljudsko biće
– Razgovarao sam samo s majkom, nisam mogao stati plakati kao ni ona. Za mene je ova presuda poruka svim kriminalcima da mogu ubiti nekoga i ako nitko ne može dokazati da je žrtva patila, bit će slobodni za nekoliko godina. Što se događa sa zakonom, ne znam kako je zakon pisan u knjigama, ali vjerujem da onaj tko ga je pisao nije imao osjećaja za ljudskost. Je li ona patila ili nije, po meni nije bitno. Naravno, da je vrlo bolno vjerovati da je patila, no na kraju, u pitanju je ljudski život, on je uzeo život moje sestre i nevjerovatno je čuti to i primiti takvu poruku.
Kad sam ja čuo presudu, meni je to bila poruka: ‘Tvoja je sestra umrla, ne znam je li patila ili ne, ali to i nije važno’. To je minimiziranje ljudske žrtve, nevjerovatno je kako su reducirali slučaj na to da je to bio kao obični napad pištoljem ili nožem i da je uzeo vaš novčanik. On je uzeo život moje sestre, uništio je i moj i život moje majke, i živote svih ljudi koji su voljeli Selenu i na kraju je odluka takva da su oni odlučili, po meni, da ona više nije ovdje, ali nisu sagledali širu sliku. Selena je bila vrlo duhovna osoba, voljela je prirodu, šetnje, nije marila za materijalne stvari, ima li skupi fotoaparat ili auto ili ne… Uvijek je obitelj, ljubav i ljubav prema prirodi stavljala na prvo mjesto. Za mene je ona bila osoba na najvišem nivou zato što je gledala život na duhovni, a ne materijalni način. Mišić je uništio divno ljudsko biće, osobu.
