Nedavni slučajevi bivšeg HDZ-ova ministra Petra Čobankovića, pa onda Siniše Svilana, bivšeg urednika programa Nove TV te naposljetku i “sitnog” splitskog kriminalca s podebljim dosjeom Kristijana Stojanovića Kikija, koji su svi zbog različitih kaznenih djela osuđeni na kaznu rada za opće dobro, ponovno su potaknuli nedoumice i pitanja u javnosti o tome tko, kako i zbog čega može biti, umjesto zatvorske kazne, osuđen na to da svoj dug društvu vrati kroz društveno koristan rad.
Je li pravedno da netko tko je ukrao milijune i milijune kuna, na kraju svoju kaznu odsluži tako što će, umjesto da “pati” u zatvoru gužvajući se u ćeliji s desetak okorjelih kriminalaca, eventualno pomesti neki ured ili posaditi koje stablo i nakon toga otići svojoj kući? Čobanković je bio jedan od optuženih u aferi “Planinska”, gdje je šteta za državu, prema optužnici, iznosila 38 milijuna kuna, a kako se nagodio s USKOK-om, dobio je, umjesto godine dana zatvora, 18 i pol tjedana društvenog korisnog rada.
Svilan je zbog primanja mita od 67 i pol tisuća eura osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja se može zamijeniti radom za opće dobro. Naravno, u roku od 15 dana mora vratiti iznos koji je primio kao mito.
Kristijan Stojanović Kiki, pak, koji u svom dosjeu ima pet presuda od 2003. do 2010. godine, od kojih su prve dvije bezuvjetne zatvorske kazne, i to za pokušaj ubojstva i dilanje droge, te tri uvjetne kazne zbog dva nasilna kaznena djela i jedno izazivanje prometne nesreće, nedavno je zbog razbijanja inventara po policijskoj postaji kažnjen s mjesec dana općekorisnog društvenog rada.
Sud jedini odlučuje
– U Kaznenom zakonu propisano je da je jedan dnevni iznos izjednačen s dva sata rada, kao i jedan dan zatvora. U obzir se uzela činjenica da se rad za opće dobro izvršava na slobodi, nakon redovnog radnog vremena osobe uključene u probaciju. Slična rješenja kojima se precizira broj sati rada za opće dobro imaju i zakonodavstva Velike Britanije, Španjolske, Švicarske i Rumunjske. Novčanu kaznu u iznosu do tristo šezdeset dnevnih iznosa ili kaznu zatvora u trajanju do jedne godine, sud može zamijeniti radom za opće dobro. Sud koji izriče sankciju jedini je ovlašten odlučiti hoće li kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro, odnosno procijeniti postiže li se radom za opće dobro svrha kažnjavanja – pojašnjava Sergej Abramov, glasnogovornik Ministarstva pravosuđa.
Na pitanje tko i po kojim kriterijima određuje gdje će se, odnosno u kojoj ustanovi, obaviti društveno koristan rad, te može li osuđenik sam predložiti gdje bi on želio služiti tu kaznu i uzima li se uopće njegova želja u obzir, Abramov odgovara da to “gdje će se izvršavati rad za opće dobro određuju službenici u probacijskim uredima vodeći računa o prebivalištu osuđenika, znanjima, vještinama, zdravstvenom stanju i drugim bitnim kriterijima za izbor pravne osobe”.
– Osuđenici mogu predložiti pravnu osobu u kojoj bi željeli raditi za opće dobro, no konačnu odluku o pravnoj osobi u kojoj će rad biti obavljen donosi probacijski ured.
Ured mora imati sklopljen ugovor o suradnji s pravnom osobom u koju se osoba upućuje. To mora biti pravna osoba koja se bavi humanitarnim, ekološkim ili komunalnim djelatnostima, a osoba uključena u probaciju mora imati određena znanja kako bi radila na pojedinim poslovima.
Također, u konkretnoj pravnoj osobi mora postojati potreba za osobom uključenom u probaciju – rekao nam je Abramov. Upitali smo ga i na koji se način kontrolira je li osoba koja je osuđena na kaznu rada za opće dobro to uistinu i obavlja, odnosno je li moguće da ta osoba u nekoj instituciji u koju je raspoređena da obavi svoju kaznu dobije samo potpis na papir da je to odradila, a da se uistinu, primjerice, ni ne pojavi fizički u toj instituciji niti u praksi ikad odradi društveno korisni rad.
– Službenici u probacijskim uredima su u kontaktu s pravnim osobama vezano uz rad osoba uključenih u probaciju. One redovito dostavljaju evidenciju rada osuđenika, a službenici i sami povremeno odlaze na uvid u pravnu osobu.
S obzirom da u svakoj pravnoj osobi postoje kontakt-osobe s kojima službenici surađuju, svaka nepravilnost u radu se odmah prijavljuje, osuđenik se poziva na razgovor u probacijski ured i, ako je to potrebno, o tome obavještava sud, pa stoga nije moguće da osoba “dobije samo potpis” – zaključuje Abramov.
