– Na Islandu su svi poštenjačine. Tamo ako izgubiš novčanik, vrate ti ga. I to sa svim novcima u njemu. I još ti nađu i hotel gdje spavaš – kratak je, ali i “u sridu”, opis naroda te male zemlje gdje se najpoznatiji sjeverni svjetlosni fenomen aurora borealis može vidjeti u svom njezinu sjaju.
Konobari u čudu gledaju “manču”
– To je ujedno bio i moj glavni motiv za posjet Islandu, pojasnio je zadarski fotoreporter Filip Brala, koji se prije nekoliko dana vratio u Zadar nakon dvotjednog putovanja po toj dalekoj zemlji. O sigurnosti u toj zemlji, Filip u svom stilu nastavlja pa tako za glavni grad Islanda, Reykjavik, kazuje sljedeće:
– Ako te tamo netko i opljačka, to sigurno neće biti Islanđanin. A i ljudi su toliko pošteni da, ne da ti vraćaju doslovce u lipu, nego u krunu koja je još manja vrijednost. Pa onda dobiješ uredno šaku kruna s računom. S kojima ne možeš kupiti niti sendvič. Kada bi to prosjaku dao, on bi se uvrijedio. Ali opet, na Islandu ni nema prosjaka, kazuje Filip, kojemu je bilo zanimljivo promatrati konobare koji bi začuđeno ostajali na ostavljenu “manču” turista.
Inače, povjerenje u toj zemlji ide do tolikih granica da je kućni telefonski broj njihove premijerke izlistan u – islandskom javnom telefonskom imeniku:
– Samo što tamošnjim stanovnicima, za razliku od naših, ne bi ni na kraj pameti bilo izvoditi šaljive pozive u gluhe noćne sate, kazuje Filip, koji je oduvijek želio vidjeti “iz prve ruke” polarnu svjetlost:
– Fotoreporter sam, ali volim slikati i prirodu. Moj Facebook profil je prepun nevera, munja, zalazaka sunca… Volim gledati boje na nebu. I kada sam odlučio otići, otišao sam sam. Bilo mi je lakše, jer nisam morao ovisi ni o komu. Bilo mi je bitno da nema mjesečine, pa sam dobro proučio vrijeme. Bukirao sam let Zagreb – London – Kopenhagen – Reykjavik. Malo sam išao cik-cak, ali me karta zato došla skoro trostruko jeftinije nego da sam išao relacijom Zagreb – London – Reykjavik. Izvozao sam se i izgubio 5-6 sati ali se isplatilo, prepričava Filip.
“Sredstvo” protiv depresije
Prvi šok, dočekao ga je već po dolasku u hostel u Reykjaviku:
– Kako sam došao tamo oko dva sata ujutro, recepcija nije radila pa su mi ostavili ključ na porti. I tako odem ja u sobu, upalim tuš da ću se otuširati, kada voda smrdi po pokvarenim jajima. Ujutro opet upalim tuš – ista stvar. I pitam djevojku na porti što im ne valja s vodom, kada ona kaže: ‘To je takva geotermalna voda, sa sumporom. Nju koristimo za kućanstvo’. A što ću, naviknuo sam se nakon deset dana. A kažu da je ta voda i ljekovita, pa ‘ajde (smijeh).
Isti miris imaju i njihovi gejziri, dodaje, te njihova čuvena islandska plava laguna s kojom su, kaže Islanđani napravili odličan biznis:
– Pričali su mi da je ta laguna nastala od ispumpavanja vode koja se koristila za hlađenje pogona obližnje elektrane. U njezinu ljekovitost uvjerio se jedan od radnika koji se tamo kupao poslije posla, i eto biznisa. Napravljen je kompleks i sada tamo dnevno dolazi mnoštvo ljudi.
Na Islandu više od 30% ljudi ima visoko obrazovanje, kaže. Ipak, u arhitekturi nisu nešto razvijeni, dodaje:
– Sve im je jednostavno. Samo vrata i prozori. Pa i ove naše zgrade na Relji bolje izgledaju, pojašnjava Filip u svom stilu. Island je zemlja površine dvostruko veće od Hrvatske, a stanovnika ima malo više nego Split. Zimu koju provode gotovo bez danjeg svijetla preživljavaju, kaže, zahvaljujući internetu. Naime, tamo nema kuće koja nema internet koji im je glavno “sredstvo” protiv depresije.
Plavuše nisu toliko plave
– Zato su malo i mrzovoljni preko tjedna, ali se vikendom svi razvesele, kazuje Filip uz smijeh. A za Islanđanke pak kaže da nisu baš plavokose, kako stereotipi navode. Dapače, više plavokosih ima u Dalmaciji, a i Dalmatinke su, ruku na srce, daleko zgodnije, priznaje. Zanimljiv podatak je i taj da Reykjavik ima svoj muzej – muzej penisa. Svih vrsta, od slona, do kita, govori uz smijeh ovaj Zadranin kojem je glavno sredstvo prijevoza po Islandu bio tzv. “carpooling”, odnosno prijevoz među stanovnicima u kojem se dijele troškovi goriva. Tako ga je putovanje prema sjeveru Islanda umjesto 100 eura, došlo 15 eura, koliko su ispali troškovi za gorivo. Na sjever je tako otputovao s nekolicinom mladih Islanđana koji su se vraćali s provoda u Reykjaviku, a polarnu svjetlost je otišao pogledat s fotografom te – lokalnim popom. Fotografa Frodija Brinksa susreo je tako da mu je poslao, kaže, poruku nasumice preko Facebooka:
– Naposlijetku, ne samo da smo išli skupa, nego me još i ugostio kod sebe kao da je naš, što je dosta neobično za Islanđane koji su inače povučeni ljudi. No ovaj je stvarno bio neki veseljak, prepričava Filip, kojeg je “potrefila” sreća pa je tijekom svog posjeta Islanda uspio uhvatiti tzv. “krunu aurore”, toliko jaku polarnu svjetlost kakva se viđa jako rijetko. Toliko rijetko da je njegov suputnik, lokalni pop po završetku snimanja rekao: “E sad doma idem popit jedan viski”.
No na Island će se sigurno vratiti opet, kazuje:
– Zemlja je predivna. Dva tjedna jednostavno nisu dovoljna da se vidi sve to, zaključuje.
IMAJU NOVCA, ALI NE KUPUJU SKUPA AUTA
Što se tiče islandske revolucije otprije nekoliko godina, dvojaka je priča, kazuje Filip:
– Jedni ponosno tvrde kako je istina i da su oni jedini koji su zatvorili svoje bankare. Drugi pričaju kako to i nije baš tako kako se prezentira te da glavni krivci nikad nisu zatvoreni. Sada što je istina, ne znam. Ipak, Islanđani sada imaju dobar standard, a i njihov način na koji se odnose prema novcu je dosta drugačiji od našeg. Imaju novaca, no ne kupuju skupe automobile. Većina Hrvata ima bolja i skuplja auta nego ovi na Islandu (smijeh).
