Judith Reisman, ako je suditi prema debati s Aleksandrom Štulhoferom, o seksualnom odnosu u Hrvatskoj zna malo ili ništa. Fokusirala se prvenstveno na reklamiranje svoje web stranice i knjiga koje je izdala, te na učestale napade na Alfreda Kinseyja i Kinseyjev institut, ali, kao što se i očekivalo, bez neke konkretne argumentacije.
> Tijek sučeljavanja
Iako čitavo vrijeme nasmijana, vedra i pristojna, Reisman se nije libila udaraca ispod pojasa. Svoj glavni “argument” u debati sa Štulhoferom ostavila je za kraj: optužila ga je da je radio s pedofilom! Prema njenim tvrdnjama, Theo Sandfort, s kojim je Štulhofer zajedno uredio knjigu naslovljenu “Sexuality and gender in Post-Communist Eastern Europe and Russia” je poznati pedofil.
“Ako je on pedofil, kako može predavati na sveučilištu Columbia?”, odgovorio je Štulhofer. Međutim, to nije razuvjerilo pristaše Reisman. Don Damir Stojić, koji je bio u publici, pitao je Štulhofera je li znao da je njegov kolega pedofil.
Reisman “zna”, ali Google ne zna
“Ja ne znam što je on radio ili pisao prije nego što sam ga upoznao. Kada sam ga upoznao, radio je na sveučilištu Columbia u New Yorku. Mi smo zajedno pisali knjigu o seksualnosti u razdoblju nakon pada Berlinskog zida. Da li je on pedofil ili nije, ja ne znam. Ali vi vrlo dobro znate da ja nisam osoba koja bi radila sa sumnjivcima”, odgovorio je Štulhofer.
“Ja sam znala da je pedofil, Saša me mogao to pitati. Gospodin Sandford je i sam priznao da je pedofil. To što on predaje na Columbiji, njima baš ne ide na čast. Ili ih nije briga”, kazala je Reisman.
Zanimljivo, ono što “zna” Reisman – ne zna Google. Jednostavna pretraga imena Thea Sandforda otkriva da se radi o prilično respektabilnom znanstveniku. Njegovo ime se uz pedofiliju vezuje tek na nekolicini krajnje opskurnih internetskih stranica, ali čak ga ni tamo ne optužuju da je pedofil već da je “promicatelj pedofilije”.
Reisman bez ijednog konkretnog odgovora
“Nismo puno rekli o onome što je bila tema”, zaključio je Štulhofer u svojoj završnoj riječi. Dobar dio debate Štulhofer je pokušao objasniti Reisman da Alfred Kinsey i njegova učenja zapravo nemaju nikakve veze sa zdravstvenim odgojem koji se uvodi u hrvatske škole.
Nije pomoglo. Reisman je poput pokvarene ploče uporno tupila da je Kinsey pedofil, dok se na Štulhoferovu tvrdnju kako najrelevantnija Kinseyjeva biografija, koju je Reisman i sama znala citirati, tvrdi da za tako nešto nema dokaza nije udostojila osvrnuti.
Na temu spolnog odgoja nije znala ponuditi konkretan odgovor. Uspjela je tek zaključiti da je kod zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj najspornija činjenica što se radi o obveznom, a ne o izbornom predmetu. Na pitanje na koji bi način djecu trebalo učiti o spolnim bolestima i zaštiti od zlostavljanja također nije znala odgovoriti, već je uglavnom ponavljala kako je rasprava o spolnom odgoju problematična zbog svoje ideološke pozadine.
Spolni odgoj daje rezultate, iako Reisman to ne shvaća
Štulhofer je, s druge strane, pokušao biti konkretan. Objasnio je da postoje dva pristupa spolnom odgoju: jedan je apstinencijska edukacija, odnosno poučavanje djece da se trebaju suzdržati od seksa prije braka. Drugi pristup je cjeloviti spolni odgoj, kakav se uvodi u hrvatske škole i koji je dio europske tradicije.
“Mladi ljudi imaju pravo na informacije prilagođene svom uzrastu i na usvajanje vještina kojima će očuvati svoje zdravlje”, kazao je Štulhofer, objasnivši da je cilj spolnog odgoja naučiti djecu vještinama koje su nužne za odgajanje spolnog čina do zrele dobi. “Spolni odgoj jasno upozorava na rizike od preranog stupanja u seksualne odnose”, kazao je Štulhofer.
Također, naglasio je da cjeloviti spolni odgoj, prema raznim istraživanjima, daje konkretne rezultate dok apstinencijska edukacija jednostavno ne funkcionira. “Djeca koja nisu imala nikakav spolni odgoj i koja su imala apstinencijsku edukaciju stupaju u spolne odnose u prosječno istoj dobi i imaju isti broj partnera. S druge strane, dokazano je da cjeloviti spolni odgoj utječe na odgađanje stupanja u odnose i da djeca koja su ga slušala imaju manji broj partnera”, kazao je Štulhofer.
Na konkretne podatke koje je Štulhofer iznosio, Reisman je samo odmahivala rukom. Niti jedna statistika, bez obzira odakle dolazi, za nju nije dovoljno dobra ili vjerodostojna. Štoviše, čak je ustvrdila kako posjeduje dokaze da je policija “zamračivala” statističke podatke o silovanjima. Rezultate istraživanja koja joj ne idu u korist jednostavno je, bez obrazloženja, odbacivala kao namještene
