Pustošenje Poluotoka do kojeg je najviše stalo obrtnicima

Nekada je zadarski đir činila Kalelarga do katedrale svete Stošije i kafića “Lloyd”, pa natrag do Kolone i istoimenog caffea, te do legendarna Četiri kantuna, gdje bi se svratilo do kafića “Donat” ili “Basket”, te malo niže do vječne “Đine”.

Bilo je još samo nekoliko važnijih mjesta na Poluotoku, među njima i legendarni Studentski klub kao utočište alternativne scene u srcu grada, a onda se, na smjeni milenija, đir promijenio i produžio do Varoši, koji je preuzeo primat kao lokacija điravanja, dok je Kalelarga malo-pomalo gubila svoju ulogu, osim u dnevnom điru, gdje je bila i ostala, kao i Narodni trg, neprijeporna. Zadar je domicilnom stanovništvu, kao i došljacima koji bi nevjerojatnom brzinom prigrlili taj grad kao svoj, uvijek odisao nekom posebnom atmosferom “vječnoga grada”.

Nije bila stvar samo u njegovoj, neki kažu, čak 3000 godina staroj povijesti, nego valjda u naslagama svih civilizacija koje su se poput feniksa svaki put uzdizale iz razvaljenoga gradskoga kamenja, kako je to napisao Vladan Desnica, toliko stiješnjenog da ni travka nije mogla proviriti između njih.

Zadar se uvijek vraćao nakon svih ratnih pustošenja; najgorih u Drugom svjetskom ratu, premda ni agresija na Zadrane u Domovinskom ratu nije puno zaostajala u bestijalnosti. Grad očito ima neke magične silnice kojima ljude privlači i zbog kojih se rado i dugo živjelo u Zadru, ali pomoću kojih se građanski život uvijek iznova vraćao i obnavljao, čak i onda kad je sve izgledalo nepovratno izgubljeno.

Taj “zadranizam” – koji su lokalni političari često zloupotrebljali do neukusnih krajnosti, a zapravo jedna simpatična pojava, poseban način na koji se voli taj grad, njegove vrline i ludosti, košarka, zaslužni i nezaslužni, genijalci i redikuli, temperament, sve što u paketu ide sa Zadrom i uz njega – davao je gradu pečat i diktiralo mu ritam kroz desetljeća i stoljeća, kroz države, vladare i sustave koji su prolazili Zadrom, ali i odlazili.

Taj društveni život, taj đir starim Zadrom posljednjih je godina postajao sve manji, zapravo iz godine u godinu sve je više nestajao.

Nešto što se objašnjava kao posljedica tržišne ekonomije ili, pojednostavljeno, kapitalizma i globalizacija, ali i podjela grada na “interesne zone” domaćih “moćnika”, dovelo je iz godine u godinu ono što se zvalo gradom na margine života, dok su istodobno veliki trgovački centri, koji su u Dalmaciji najbrže nicali u Zadru, što se tumačilo kao veliki gospodarski uspjeh, sve više privlačili ljude da u njima kupuju, troše i – borave.

Svjetski brendovi, besplatno parkiranje, klimatizacija, sanitarni čvorovi i pogodovanje gradskih vlasti širenju trgovačkih centara, a s druge strane u gradu mali poduzetnici opterećeni skupom najamninom, davanjima i porezima, plaćanje parkiranja, pauk-služba, zatvoreni sanitarni čvorovi… Pustošenje grada bilo je neminovno, zatvaranje trgovina i ugostiteljskih objekata.

– Uvijek se nakon ljeta u Zadru vidi ona druga slika, zapravo pravi razmjeri uvjeta u kojima poslujemo. Iz godine u godinu pada broj obrtnika.

Najviše smo obrta imali 2005. godine, 4213, a sada ih imamo 3441. Broj obrta i zaposlenih u obrtu na razini županije bio je najveći 2008. godine, 11.614, a sada je 9428. Unatoč smanjenju, to je još uvijek dosta ljudi koji žive od obrtništva, a ako pridodamo i članove naših obitelji i članove obitelji zaposlenih, došli bismo do 15.000-20.000 ljudi, što nije malo – ističe Mladen Malta, predsjednik Udruženja zadarskih obrtnika.

Suočeni sa sve većim zatvaranjem obrta, zadarski obrtnici prošle su godine “skinuli rukavice” i zatražili od gradske uprave poništenje svih poskupljenja najma javnih prostora za štekate i štandove, pa čak i otkup poslovnih prostora u kojima desetljećima rade, uvođenje poticaja za obrtništvo i zaštitu tradicijskih obrta. Nisu dobili sve što su tražili, ali nešto se ipak pomaknulo s nule.

Grad Zadar je, na traženje obrtnika, u postupku javne nabave potpisao ugovor s tvrtkom koja je postavila klizalište na parkiralištu pokraj crkve sv. Marije, za što je iz gradskog proračuna određeno oko 100.000 kuna, te još oko 40.000 za šatore s pratećim sadržajima.

Pokrenuta je i akcija “Đir po gradu”, u koju se uključilo 210 obrtničkih, uslužnih i ugostiteljskih radnji. Svaki od obrtnika koji su se uključili u akciju pripremao je posebna iznenađenja za građane koje su pozvali da dođu u grad, na Poluotok, i ugodno provedu vrijeme uživajući u šopingu i drugim pogodnostima.

– Prvenstveni je cilj bio druženje, povratak života na ulice i trgove Poluotoka koji se po ugođaju ne može zamijeniti ni s jednim drugim dijelom grada, a tu su bile i pogodnosti, od besplatnog parkiranja u poslijepodnevnim satima do sniženja cijena te posebne ponude u trgovinama, kafićima i restoranima – kaže koordinatorica projekta Danijela Rimanić.

– Sve je to bio rezultat naših prijedloga prema gradskoj upravi da se oživi stara gradska jezgra Poluotok u zimskom razdoblju. Naš je prigovor bio da se većina sredstava ulaže u ljetnom razdoblju, kad Grad ionako posjećuje puno turista, a da se u ostalom dijelu godine u Poluotok ulaže malo ili nimalo, što dovodi do odumiranja stare gradske jezgre.

Osnovali smo odbor, u čemu su sudjelovali Udruženja obrtnika, Obrtnička komora i Turistička zajednica, što je na kraju dovelo do realizacije projekta klizališta i projekta “Đir po gradu”, kao vodećeg u nizu mjera kojima namjeravamo oživiti Poluotok – kazao je Malta, dodajući da rezultata ima.

– Pojavio se tračak nade, a sada moramo nastaviti taj kontinuitet tako da građane naviknemo da se na Poluotoku nešto događa. Ipak moramo biti svjesni toga da, koliko dugo je Poluotok odumirao, toliko će trajati i povratak života. Obrtnici više nisu mogli čekati da se nešto promijeni s njihovim položajem, a situacija je svake godine bila sve gora.

Cilj je vratiti građane Poluotoku i u zimskim mjesecima, te tako osigurati egzistenciju brojnim obrtnicima koji upravo u staroj jezgri imaju svoje poslove – objašnjava Malta zadarski “recept”, koji bi se možda mogao primijeniti i na druge dalmatinske gradove sa sličnim problemima.

Jer, posljednji je trenutak da se nešto promijeni i da dalmatinski gradovi opet postanu – gradovi.