Za 2013. godinu u koju smo kročili prije svega nekoliko dana, jedni kažu kako će biti teža od protekle, 2012., drugi pak optimistično očekuju boljitak. Pravnici i “srodne” struke dijelom svoj optimizam polažu u novi Zakon o kaznenom postupku po kojem bi se ispražnjena državna blagajna mogla napuniti oduzimanjem imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Od prije mjesec i pol imamo i prvog osuđenog ratnog profitera-kapitalca. Doduše, nepravomoćno, ali ipak!
Upravo o tom novom Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu s prvim danom ove godine, te o problematici oduzimanja imovinske koristi stečene kaznenim djelom, ali i pretvorbi, privatizaciji i ratnom profiterstvu koji su, iako se tako ne bi dalo zaključiti temeljem odrađenih poslova državnih odvjetništava i sudova, doveli državu i narod na rub egzistencije i trunkice nade za bolje sutra, u svojoj najnovijoj knjizi govori i mr. sc. Šime Pavlović, poznati zadarski odvjetnik.
Nema više “tko je jamio, jamio je”
– U kaznenom pravu i novom hrvatskom Kaznenom zakonu koji se počeo primjenjivati od 1. siječnja 2013. postoji načelo po kojem nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Imovinsku korist stečenu kaznenim djelom moguće je definirati kao bilo kakvu imovinsku korist od kaznenog djela ili kao nezakoniti prihod, koji se može sastojati od bilo koje vrste imovine, u stvarima ili pravima, a koja može biti pokretna ili nepokretna – kaže Pavlović pojasnivši kako imovinska korist implicira čistu dobit do koje se dolazi nakon što se odbiju nužni izdaci i troškovi. Pavlović napominje kako osobni trud i troškovi koji ulaze u radnju počinjenja kaznenog djela se ne mogu priznati, te dodaje kako su postupak oduzimanja imovinske koristi, uvjeti i način njezina oduzimanja detaljno uređeni Zakonom o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem iz 2010. godine.
– Imovinska korist se može oduzeti čak i ako je okrivljenik umro. Za to se moraju ispuniti dva uvjeta: prvi je da postoji vjerojatnost da imovinska korist postoji i drugi, da je vjerojatno da je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, a visina joj nije manja od 5.000,00 kuna. Po navedenom zakonu provodi se poseban postupak u kojem sudac pojedinac suda koji je bio nadležan za suđenje u kaznenom postupku donosi rješenje o pokretanju postupka – kaže Pavlović. Dodaje kako u se u obrazloženju mora navesti razlog zbog kojeg se ne može voditi kazneni postupak te da nakon pravomoćnosti rješenja sud održava ročište na kojem ispituje protustranku – okrivljenika ako je živ, a protiv njega se zbog nekih procesnih smetnji ne može voditi kazneni postupak, nasljednike ako je na njih preneseno vlasništvo stvari ili prava i drugo. Tek potom, kaže Pavlović, donosi se presuda je li okrivljenik počinio kazneno djelo, utvrđuje se je li njime ostvarena imovinska korist ili se utvrđuje novčanu protuvrijednost itd.
Tko je štitio ratne profitere?
Ako oštećenik iz te koristi nije ostvario svoj imovinsko-pravni zahtjev, pojašnjava Pavlović, stvar ili pravo postaje vlasništvo Republike Hrvatske.
Pavlovića smo upitali i što je s tezom mnogih da je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije iz 2011. godine donesen kako bi se mogao pokrenuti kazneni postupak protiv pojedinaca i skupina osoba koje su, kako naš narod voli kazati „omastili brk” u pretvorbi i privatizaciji, a i tijekom rata na što je najprije istaknuo kako se ne smije zaboraviti da bi bilo iluzorno očekivati ostvarenje tog cilja bez prethodne dopune iz 2010. godine članka 31. Ustava koja je po njemu temelj spomenutog zakona.
– Smatram da bi problem trebalo postaviti kroz pitanje: Koji su stvarni razlozi dopune Ustava i u kakvoj klimi i okolnostima je cvjetao pretvorbeno-privatizacijski kriminal i ratno profiterstvo? Posve je jasno da se u jednom novinskom članku nitko razuman neće upuštati u tzv. etiologiju toga kriminaliteta, jer su stvari puno ozbiljnije i složenije nego što mislimo – kaže Pavlović postavljajući pitanja “Zašto se nije kazneno progonilo za te delikte? Koliko dugo su predmeti bili u ladicama radnih stolova i zbog čega?”, nakon čega zaključuje: “što je tu je.”
– Svakako da se nakon toliko godina pasivnosti teže dolazi do materijalnih dokaza, a i ljudi ponekad stvarno zaboravljaju ili se tek prisjećaju u kojim uvjetima su se prijašnja poduzeća prodavala, kome i na koji način. Nekima je „oslabila memorija”, a poneki su i osuđeni, ali gotovo zanemarujući broj. Mnogi ne znaju da je ovdje riječ o već postojećim kaznenim djelima, počinjenim korištenjem stanja rata i ratnih uvjeta, a drugi u postupku pretvorbe, napose privatizacije – ističe Pavlović naglašavajući da za ta kaznena djela, za koja je, izolirano gledano, već nastupila zastara, ne vrijedi zabrana retroaktivnosti zakona, a niti načelo da se ne može dva puta suditi za isti događaj.
