Nekad nisu znali što je korica kruha, živjeli su po ulicama, domovima za nezbrinutu djecu. Mnoge od njih sudbina je otjerala u zatvor, neki su trpjeli zlostavljanja i obiteljsko nasilje, krali po trgovinama, spavali po parkovima i prosili. Sudbine beskućnika su različite, ali uglavnom nas svaki puta iznova dirnu.
Za mnoge od njih kriza i neimaština ne traju tek posljednjih nekoliko godina, već gotovo cijeli život. U predblagdansko vrijeme posjetili smo ih u domu Crvenog križa u Kosnici, a oni su s nama podijelili svoje priče i promišljanja; o zajedništvu, o Božiću, prijateljima i životu.
“Pazimo jedni na druge”
Troje različitih ljudi – tri različite priče. Renata Maras frizerka je iz Trnskog. U Kosnici živi četiri mjeseca, radi, kaže potiho, “u fušu” i živi dan za danom.
“Ja sam se rodila u ovom gradu, završila sam školu koju volim, imala sreću da radim ono što volim i radim ono što volim. Moja priča nije tako crna, ali je meni bila crna. Imam dvoje djece, bila sam u braku 20 godina – Ramona ima 21 godina, a Irena 19 godina koja je rekla da će doći da vidim gdje sam ja to”, rekla je Renata. Ona životni prostor dijeli s još 200-tinjak korisnika koliko ih u ove hladne dane potraži topli obrok i krevet u domu u Kosnici. Iako dolaze iz različitih sredina, svatko sa svojom pričom, ovdje su svi jedna obitelj i sve rade zajedno.
“Pazimo jedni na druge”, rekla je Renata.
Živjeti se mora
“Nije lako, ali trudimo se da bude veselo. To što se ima, to se dijeli”, zahvalila je na slatkom daru Vesna Pikutić. Ova profesorica francuskog i ruskog jezika i književnosti, sa životopisom na kojim bi joj pozavidjeli mnogi diplomate i stručnjaci, priznaje: svakome se to može dogoditi, danas jesi sutra nisi.
To je život, kaže, no živjeti se mora.
“Ponekad je veselo, ponekad je malo manje veselo, ponekad je napeto, ponekad je svakako”, pojašnjava Vesna.
“Svaki dan treba živjeti kao da je Božić”
Zna to najbolje Ivan Šintić koji je odrastao kao dijete bez roditelja. U svojih 30 godina puno je prošao: od ulice, droge, Jankomira pa i zatvora, priča bez zastajkivanja.
“Čovjek mora biti zahvalan. Kada legnem u ovaj krevet zahvalim Bogu. Posteljina se pere, sve dobiješ. Što još treba”, rekao je Ivan.
Neće im im nedostajati ničeg ni u ove božićne dane. Bor su okitili, na stolu će ponovo biti hrane, a navečer će ih dočekati nove plahte u toplim krevetima. No Božić ne treba slaviti samo jedan dan u godini, kažu i poručuju: treba živjeti svaki dan kao da je Božić.
“Meni je svaki dan Božić. Božić će ljudi obilježiti, danas će biti sretni, a sutra ti neće reći ni ‘bok’. Treba ljudima reći da je svaki dan novi dan i novi lijepi dan”, poručio je Ivan.
