Gotovina govori poput proroka, kao pametan i produhovljen čovjek

Sjajan je taj Ante Gotovina. I to više u miru nego, pa neka je opjevani general, u ratu. Preko noći je postao svenacionalni junak, a desecima tisuća onih koji su mu se i do sada klanjali, priklonile su se i tisuće dojučerašnjih sumnjičavaca, nazovimo ih agnotovinastika, koji otvoreno priznaju kako ih je markantni Pakoštanac svojim prvim izjavama i potezima oduševio. Govor na Trgu bana Jelačića – ako, naravno, prihvatimo da se četiri rečenice imaju pravo govorom zvati – već je ušao u antologiju hrvatske retorike postavši udžbeničkim primjerom nepodilaženja masi i gašenja plamenika koji je samo čekao da magma na njemu provrije.

Poruka o ratu koji je okončan otrijeznila je mnoge – iako će s okorjelim šank-Hrvatima to ipak ići malo teže – baš kao i naznaka da postoji budućnost, i to, zamislite, zajednička budućnost, u kojoj nema mjesta za podjele iz prošlosti. Nije to, istina, komplicirano mudroslovlje, ali se, očito, pred licem naroda trebao pojaviti Ante Gotovina i to im reći; trebao je, poput Mesije, sići s postera i protestnih plakata, doći među ljude i objaviti im da je rat gotov i da postoji i drugi put kojim nam valja kročiti.

– Gotovina je svima, a ponajprije onima koji mašu njegovim zastavama, pokazao tko je on. Kad već mašeš njegovom slikom, onda barem znaj kakvu životnu filozofiju slaviš, kaže nam fra Špiro Marasović, umirovljeni sveučilišni profesor splitskoga Katoličko-bogoslovnog fakulteta (KBF).

Fra Špiru se posebno svidio generalov nastup u Pakoštanima kada je nazočno mnoštvo, nahranjeno pečenim volovima, pozvao na širenje kršćanske ljubavi.

– Aludiranje na nacionalne manjine bilo je jako dojmljivo. Kad Gotovina kaže da moramo zaštititi i one koji se u našoj domovini osjećaju ugroženima, onda zapravo jasno poručuje kako ne smijemo činiti zlo drugima i kako nismo zbog toga vodili obrambeni rat, objašnjava fra Špiro Marasović.

Naš se sugovornik osvrnuo i na zvižduke u Zagrebu koji su se zaorili Trgom bana Jelačića nakon što je Gotovina spomenuo državne institucije.

– Bio je to veliki trenutak, rekao bih ključan. Oni zvižde, a on nastavlja zahvaljivati predsjedniku, premijeru i ostalima. Dio nazočnih je, moguće, očekivao da će Gotovina stati na čelo oporbe, ili kakvog novog političkog pokreta, no on je svima očitao lekciju. Pokazao je da neće biti osvetoljubiv, te se ponio poput pravoga vojskovođe nakon izvršenoga zadatka, veli fra Špiro Marasović.

Generalova produhovljenost posebna je, pak, priča. Fra Špiro ističe kako Gotovina svakom svojom riječi, svakim potezom, pokazuje kako nije katolik na papiru, nego iskreni vjernik kojemu krunica oko vrata nije ukras, a pozivanje na kršćansku ljubav nije fraza, nego život kakav on namjerava voditi u budućnosti.

Prof. dr. Mirjana Krizmanić, psihologinja s bestseler pedigreom, dijeli oduševljenje javnosti generalovim dosadašnjim izjavama, no nakon “nastupa” u Pakoštanima crvić sumnje, otkriva nam, ipak je nagrizao dosadašnju sočnost Antina lika i djela.

– Govor u Zagrebu bio je nešto posebno. Kratak, jasan i nadasve civiliziran. Oduševio me. Izjave za beogradski “Kurir” također su bile na mjestu, odmjerene i visokopromišljene. S govorom u Pakoštanima već bih se manje složila jer pozivanje na širenje kršćanske ljubavi ipak je previše sličilo na svećeničku propovijed. Gotovina je trebao pozvati na bratsku ljubav, što bi onda uključivalo i ljude koji nisu vjernici, a ovako je taj prostor za širenje ljubavi ipak suzio, tvrdi Krizmanić.

No, to je, nastavlja psihologinja, tek sitnica u usporedbi s dobrim konotacijama što ih Gotovina iza svake svoje riječi ostavlja.

– Nakon sedam godina teškog zatvora, on se u Hrvatsku vratio kao smireni gospodin. Posljedice robijanja na njemu se ne vide. Ipak, morat će pripaziti jer hrvatsko društvo se u posljednjem desetljeću izobličilo, a ljudi ga doživljavaju kao sveca. Ne bi valjalo da ovaj početni dojam pokvari, napominje Mirjana Krizmanić.

Za Adalberta Rebića, profesora na KBF-u u Zagrebu, dileme nema:

– Gotovina je godine samoće provedene iza haaških rešetaka iskoristio da se preispita i ispuni duhovnim sadržajima. Bio je u stalnom kontaktu sa svećenicima, što se vidi i po njegovim prvim postupcima, odnosno odlascima na mise u zagrebačku katedralu i Mariju Bistricu.

– Antin glas je smiren, a stav mu je čovječan, nema tu ni trunke bahatosti i častohleplja tako tipičnih za hrvatske političare. Jednostavan je čovjek, sociološki izvanredan, a duhovno bogat. Svi oni koji su očekivali drukčijeg Gotovinu, Gotovinu koji će politikantski bučiti s pozornice i dodvoravati se puku, bili su u zabludi. Njegove riječi nisu ništa drugo nego riječi proroka iz Staroga zavjeta, to su i Isusove riječi, ukratko, to su riječi pametnog i produhovljenog čovjeka, zaključuje Rebić.

Kratko i jasno

General Gotovina održao je nakon povratka u Hrvatsku nekoliko kratkih, ali upečatljivih obraćanja okupljenim građanima:

Doček u Zagrebu: “… Ovo je točka na ‘i’, rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti, svi zajedno…”

Intervju beogradskom “Kuriru”: “… Izbjegli Srbi su građani Hrvatske, nije ovo moja kuća više nego što je njihova…”

Doček u Pakoštanima: “Ovu kršćansku ljubav, koju smo iskazali, trebamo širiti dalje, posebno onima koji su najslabiji, onima koji se osjećaju ugroženima, da bismo sutra vidjeli da svaki čovjek ovdje, u našoj domovini, živi sretno i osjeća se sretnim…”