Postoji velik nered u sustavu plaća javnog sektora, ustvrdio je Marko Krištof, pomoćnik ministra rada i mirovinskog sustava, na današnjem okruglom stolu ‘Utjecaj politike plaća na tržište rada’ u organizaciji Instituta za javne financije, Matice hrvatskih sindikata i magazina Banka
Visinu plaća zaposlenika u javnim službama (zdravstvo, obrazovanje, znanost i socijalna skrb) prvenstveno diktiraju brojni sporazumi o dodacima na plaće i obračuni koji se razlikuju po djelatnostima.
Tako je Krištof naveo primjer spremačice koja ako radi u školstvu ima bruto plaću 4.101,79 kuna, a njezina kolegica iz socijalne skrbi ili zdravstva za isti posao prima oko 500 kuna manje.
‘Niti u godinama gospodarskog rasta nije bilo politički oportuno dizati osnovice plaća u javnom sektoru pa se to činilo zaobilaznim putem, dodacima na plaće. Time je sačuvan socijalni mir, a u javnosti nije stvarana percepcija da rastu plaće u javnom sektoru’, rekao je Krištof.
Ako Vlada ništa ne promijeni u sustavu plaća, trošak za masu plaća zaposlenih u javnim djelatnostima svake godine, prema njegovoj računici, povećat će se za 200 milijuna kuna.
Pošast raznih dodataka, prema njegovom izlaganju, najveća je u zdravstvu, gdje primjerice liječnik primarijus ima dodatak na staž, na odgovornost, doktorat i specijalizaciju.
Najveći udio, kaže Krištof, imaju dodaci na staž, navevši slučaj učitelja s 30 godina radnog staža kojem 50 posto plaće nosi dodatak na staž.
‘Postavlja se pitanje dobne diskriminacije zaposlenih u javnim službama, a prema odredbama EU-a, ona je zabranjena’, upozorio je pomoćnik ministra Miranda Mrsića.
Zaključio je da je trenutni sustav plaća u javnom sektoru nepoticajan, a želja Vlade je, kaže, u socijalnom dijalogu sa sindikatima stvoriti održiv sustav plaća koji će garantirati njihovu stabilnost i neće ugrožavati državni proračun.
Najavio je i da će sredinom studenog početi pregovori o sklapanju novog temeljnog kolektivnog ugovora za javne službe.
Da u Hrvatskoj politika plaća nije dobra, pokazuje i određivanje minimalne plaće. Sanja Blažević s Ekonomskog fakulteta u Puli ustvrdila je da je postojeći zakon o minimalnoj plaći neprecizan i dvosmislen, zbog čega nitko ne zna koliki bi zapravo minimalac trebao biti.
Zasad se kao valjana uzima računica Državnog zavoda za statistiku (DZS), prema kojoj je minimalna plaća 2.814 kuna. Do te brojke, tvrdi Blažević, DSZ je došao uzimajući u obzir samo dio zakonski zadanih parametara i ona je, bez obzira na gospodarsku krizu, već tri godine ista.
‘Minimalna plaća je praktički zamrznuta iako bi, kad bi se uzeli negativni trendovi BDP-a, trebala biti niža. U nekim europskim zemljama minimalna plaća je također zamrznuta, ali prema odlukama vlada koje su preuzele odgovornost i to jasno rekle’, navela je Blažević.
Istaknula je da sustav određivanja minimalne plaće treba nužno mijenjati jer se pokazalo da ona nije brana od siromaštva. Predlaže da se visina minimalca veže za kretanja na tržištu rada, češće revidira i da je određuje Vlada.
