Za vrijeme propovijedi fra Ilije Barišića, prije tri godine u župi Presvetog Srca Isusova, sjetila sam se jedne Isusove rečenice: “Ono što učinite jednom od moje najmanje braće, meni učiniste”. Tada sam odlučila pomoći, prisjetila se Josipa Gospić trenutka u kojem je odlučila postati kuma dječaku Muhindu Kaleu iz Konga i s prilogom od svega 100 eura godišnje osigurati Muhindu srednjoškolsko obrazovanje.
– Mislim da je dužnost svakoga tko sebe smatra i osjeća da pripada Gospodinu pomoći, jednostavno ne možeš ostati imun na priču o djeci koja žive u takvim nehigijenskim i nehumanim uvjetima da mnogi od njih ne dožive ni petu godinu, nastavlja.
Josipa je samo jedna kap u moru brojnih Zadrana, ali i ljudi diljem svijeta koji su jednom odlučili dati svoj prilog onima koji nisu tako sretni i koji nemaju ono što se danas smatra temeljnim pravom svakog čovjeka.
Ove nedjelje slavi se misijska nedjelja kada se posebno prikuplja pomoć za potrebe misija u siromašnim krajevima svijeta. Novac i darovi koji se skupe u župama diljem svijeta na ovaj datum idu za potrebe misija. U crkveni kalendar ju je uveo papa Pio XI. 1926. godine a pada uvijek na predzadnju nedjelju listopada.
U sklopu obilježavanja misijske nedjelje Zadar će posjetiti jedan od najpoznatijih misionara, čest i drag gost zadarskih župa, skromni fra Ilija Barišić, hrvatski misionar s najdužim stažom u misijama. Jedna od njegovih najpoznatijih misija koja je privukla i brojne Zadrane jest obrazovanje djece u Kongu.
Mnoštvo ljudi šokirano je kada čuje da je za obrazovanje jednog osnovnoškolca godišnje dovoljno svega 50 eura, za srednjoškolca taj je iznos 100 eura, a za visoko obrazovanje svega 300 eura.
Možda je teško povjerovati da godina jednog srednjoškolca košta isto toliko koliko u našoj zemlji koštaju malo bolje cipele, no nažalost pravo na obrazovanje nije svima jednako dostupno.
Josipa, i sama majka dvogodišnje djevojčice i učiteljica po struci, skromno kaže kako ona zapravo ne radi ništa veliko, no za Muhinda njezina gesta jednoga dana znači priliku za bolji život u toj siromašnoj zemlji.
– I sama sam majka dvogodišnje djevojčice i učiteljica. Smatram da je obrazovanje temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca i žalosno je kad znaš da na svijetu postoji netko jednako vrijedan kao ti, a nema to pravo. Najmanje što možeš učiniti je izdvojiti sto eura godišnje, kaže Josipa.
Osim Josipe mnogi ljudi odlučuju se za misijski rad, poneki novčano, a mnogi čak i odlaskom u misije. Prije par mjeseci Udruga Zdenac organizirala je izložbu fotografija u Arsenalu na kojima je prikazano siromaštvo zemalja Trećeg svijeta. Tom prigodom okupljenima su se obratile i misionarke koje su progovorile o svojim razlozima za odlazak, a jedna od njih, mlada volonterka Nikolina Babić tada je rekla:
– Prije tri godine moj se život promijenio, ostvario mi se dugogodišnji san da odem u misiju, pomažem djeci. Svi su se čudili mojoj odluci, no nikome nisam mogla objasniti što osjećam. Zatim sam došla u Ekvador gdje je sve bilo tako drugačije. Radila sam s malom djecom, Indijancima koji su bili zaista siromašni. Puno toga sam tamo naučila, počevši od španjolskog jezika pa do jednostavnijeg, mirnijeg načina života, tamo sam opet pronašla Boga.
Ponovno traženje vjere i sebe ili samo želja da se pomogne, razlozi nisu bitni. Kako je istaknula Josipa:
– Ako činiš nešto u skrovitosti i skromnosti Bog uvijek vidi. Ti daš malo, a Bog ti vrati višestruko, u to sam se više puta u životu uvjerila.
Josipa se za Muhinda brine već treću godinu zaredom. Svake godine krajem rujna za svoje “kumče” izdvoji 100 eura koje predaje u župi Presvetog Srca Isusova, a koji onda dalje putuju do Konga i Muhinda.
Danas su mnogi skeptični kada treba dati novac, no Josipa kaže kako o tome ne razmišlja.
Želim Muhinda dovesti u Zadar
– Ja još uvijek vjerujem u crkvu kao instituciju i iako su se ovih dana mogle pročitati ružne stvari o Katoličkoj crkvi mislim da tamo ima prekrasnih svećenika i redovnica za koje nikad nitko nije čuo jer svoja dobročinstva čine u skrovitosti, poput fra Ilije.
Na put vjere krenula je zahvaljujući primjeru jednoga svećenika, don Šime Perića iz župe Sv. Josipa koji je svojim dobročinstvima primjer mladim ljudima, a o kojem se rijetko kada čuje jer uvijek djeluje u skrovitosti i skromnosti.
Ljudi poput Josipe, fra Ilije, don Šime, ali i brojnih drugih Zadrana koji su uključeni u misije, bilo kao kumovi ili na koji drugi način, možda jesu samo mala kap u oceanu i možda ne mogu promijeniti svijet od danas do sutra, ali, kako je rekla i jedna od najpoznatijih misionarki, Majka Terezija “Mi osjećamo da je sve što radimo samo kap u oceanu. Ali ocean bi bio manji da nema te kapi”.
Za Josipu jedina želja je da njezino kumče uspije i da ima divan život jednoga dana, a ako se sve poklopi možda da se jednom i upoznaju.
– Naravno da bih voljela upoznati svoje kumče i nadam se da će jednoga dana Bog omogućiti naš susret, zaključuje Josipa kojoj je želja, jednoga dana kada to prilike budu dopuštale dovesti Muhinda u Zadar barem na mjesec dana.
