Babu Vuku našli smo svježe našminkanu i nasmijanu na njezinoj stalnoj štaciji, u njezinom “raju”, kako kaže, gdje je svaki dobronamjernik može pronaći već više od trideset i pet dugih godina – u javnom WC-u na zadarskoj pijaci.
Baba Vuka uvijek je aktualna i zanimljiva, uvijek ima nešto za reći i to bez dlake na jeziku i otvorena srca. Posebno su joj na zubu mušterije “njezina wc-a, zadarska bolnica i aktualni političari”. I kada svi šute, ona ima nešto za reći. Došli smo s namjerom da je priupitamo o količini posla za ljetnih mjeseci, strukturi ljudi koja posjećuje njezin zemaljski “raj”, cijenama usluge te higijenskim navikama posjetitelja. No saznali smo puno više.
Vukin raj
Našli smo je u stolcu točno na ulazu u wc gdje je podnevno sunce kroz staklo, koje su joj postavili, a koje joj, kako kaže, ide na živce, obasjava lice skriveno iza velikih naočala. Na stoliću pored nje bila je vaza sa svježim karanfilima, tanjurić sa svježim breskvama i posudica za naplatu obavljanja nužde. Nismo ni stigli postaviti pitanja jer je priču započela sama.
– Donijeli su mi neki dan moji ljudi jednu francusku čokoladu, ni Gospa joj ne bi mogla odoljeti, počokala sam dva komada i zalila sve to s bocom Coca Cole i vidi mi sad nogu kolika je. Završila sam u bolnici i sad sam na antibioticima, ali bolje je, bolje, kaže baba Vuka podižući nogu. Ajme meni, kad sam u bolnici vidjela svoj raj na što izgleda, jadna im majka, nisam se od gada mogla tamo popišat nego sam to obavila u kantu od smeća. To je tako jadno i bijedno, ovaj moj wc je hotel Esplanade za taj bolnički. Strašno! – kazuje baba Vuka svoje iskustvo u bolnici gdje ju je otpremila božanska francuska čokolada.
Radno vrijeme wc-a babe Vuke je od 7 do 18 sati, nakon čega joj kći dolazi pomoći očistiti prostor da bude čist “kao suza” što joj je, kako kazuje, jako važno.
– Nemamo cijenu. Netko ubaci 10 kuna, netko pet kuna, netko te pošalje kvragu i ode. Ipak, najčešće brojim lipe. Moraš u ovom poslu biti lukav. Ako kažeš cijenu, neće ti dati ništa, ali ako kažeš ‘koliko te volja, oči babine, zlato moje’, onda ti ubace više. E, nije baba Vuka od sinoć.
Razočarana je turistima za koje kaže da jadnijih ljudi nije vidjela.
“Jadni” ovogodišnji turisti
– Znaš, radim ovdje više od 35 godina i nisam vidjela jadnijih ljudi od ovogodišnjih turista. Neki dan sam vidjela jednu Francuskinju kako kupi s poda bačene breskve. Rekla sam joj: ‘Madam, otrovat ćete se’, a ona meni, da neće da su cijele. Eto ti madam! Eto ti naših turista kako troše šolde. Ili neki dan, čovjek je bacio cijelu kašetu grožđa, što ovi stranci nisu počokali sve do zadnjeg zrna. Sramota! Ništa, barem čistači nakon njih imaju manje posla, kazuje baba Vuka. Naši ljudi su čistiji i kulturniji, ovi stranci ti i papir ukradu ako ih ne držiš na oku, isprskaju ti sva ogledala, al ja sve počistim, mučim i opet dobro. Gadi ti se što ja sve ovdje vidim, kazuje Vuka dok dovikuje muškarcu u wc-u: ‘Zlato moje, jesi našao vodu, wasser na podu, pus, pus.’ Ne možeš vjerovati da 90 posto njih ne zna gdje se stisne botun za vodu, a i ćorav bi na zidu vidio cipeletinu koja pokazuje što treba napraviti, šokirana je Vuka.
Kaže da za ovaj posao moraš imati konjske živce, a nervira se 10 sati, pa to kompenzira, kako ističe, “kroz zajebanciju”.
– Ajde, oko babino, otrči do trafike, kupi babi Vuki kratki York, šalje Vuka našeg fotografa “na teren” dok nas dvije razgovaramo i dočekujemo i ispraćamo mušterije.
– Gospodine, nemojte s bocom unutra, viče za jednim domaćim posjetiteljem. ‘Hoću li je naći kad iziđem’, pita on. Hoćeš, ako je ja ne popijem, smije se Vuka.
Po izlasku gleda koliko joj je čovjek ostavio kuna za uslugu koja je zaista na svom mjestu, uredno i čisto.
– Bravo, ima li koja lipa, sprda se s plaćanjem stranaca.
Dok dvije strankinje izlaze iz wc-a, ostavljaju dvije kune. Baba Vuka se čudi kako tako malo ostavljaju za dvije osobe.
– Pa nisi mi ni za kavu ostavila. S druge strane, Zagrepčanka odgovara: ‘Nemam više’, a baba Vuka njoj: ‘A, dobro zlato, vrati se, dat ću ti ja za kavu’, ruga se baba Vuka sa svakakvim ljudima koji ulaze i izlaze. Kaže da joj nikada nije dosadno. Šokirana je jedino nehigijenom, kako kaže, Francuza, starih Austrijanaca i Južnoamerikanaca.
Inozemna “šporkičina”
– Nemam ja problema s našim ljudima nego s ovom stranjskom seljačijom. Ajme, oni su najprljaviji. To je strašno, zaštopaju ti wc ulošcima, cijelom rolom papira i sl. Tako su šporki da zbog njih često dolazi cisterna kako bi riješila problem. Ma, ti Francuzi u povijesti su toliko umirali od kuge i kolere zbog šporkičine da su morali smislit najjače parfeme da bi taj svoj smrad nekako prikrili, a sad su upravo po njima najpoznatiji, iskazuje baba Vuka svoju verziju francuske povijesti.
Iako je zdravlje ne služi baš više najbolje i dalje ispuhuje oblake dima.
– Ne dam se, odgovorila je veselo. Ne jedem, ne pijem, dijabetičar sam, ali moram popit kavu i zapalit, ako moram od nečeg umrit bolje da to bude od toga, govori smijući se.
– Pogle, molim te, ostavila par lipa, nek ide u …, neumoljiva je Vuka. Evo, ova mi ostavila za kavu, još mi za tabak treba, bar 6 kuna, mogli bi ovu Zagorku zeznuti, smije se Vuka dok drugoj ženi dobacuje: ‘Ajde srce, ajde zlato, piškaj! Ne tamo, to je muški, tamo ti je opasno, ovamo, na drugu stranu’, uputila je mladu strankinju pljesnuvši je po stražnjici.
Neupitno je da je baba Vuka dobar duh zadarske pijace, koji bi izdahnuo s njom. Jer je ona jedna od posljednjih rijetkih živućih simbola grada, uspomena na onaj Zadar koji smo ostavili zaboravu.
