Grad Zadar 1997. godine napravio je projektnu dokumentaciju za uređenje stare gusterne na Malom Ižu, a četiri godine kasnije Gradsko vijeće je donijelo odluku da se počne s projektom. Danas, više od jedanaest godina nakon te odluke najvišeg tijela Grada Zadra, s uređenjem gusterne nije se pomaknulo dalje od gradske vijećnice.
Da jest, ova sušna godina s upitnom daljnjom vodoopskrbom otoka Maloižanima bi bila manje neizvjesna. Godine zanemarivanja i trenutačna situacija na rubu žeđi dovela je do toga da salve nezadovoljstva idu prema aktualnom gradonačelniku Zadra Zvonimiru Vrančiću.
S uređenom gusternom stvari bi bile puno jednostavnije. Prikupljala bi se kišnica i stvarale zalihe vode tako da bi se smanjila ovisnost o transportu s kopna. Također, bila bi olakšana distribucija krajnjim korisnicima jer bi se voda dostavljala na jedno mjesto. Sada kada dođe vodonosac “Zrmanja” cijevi se razvlače od kuće do kuće, gubi se vrijeme i energija, da se ne govori o bespotrebnom gubitku dragocjene tekućine u cijelom procesu. Također uvijek bi postojale zalihe u gusterni koje bi se mogle prodavati kućanstvima s gusternama manjeg kapaciteta. Sve u svemu, problema bi bilo puno manje, ali u zadnjih jedanaest godina politike krivih prioriteta Grada Zadra nisu se našla sredstva za ispunjavanje najosnovnijih potreba stanovnika.
Nije samo Grad Zadar adresa za prigovore, kako racionalno govori predsjednik Mjesnog odbora Mali Iž Porovac Sanjin Stanković, inače magistar znanosti i viši predavač na Odjelu za ekonomiju Sveučilišta u Zadru. Vapaji otočana ne dolaze do mjerodavnih niti u Gradu niti u državi. Svi oni pozivaju otočane, ide se na sastanke, ali rezultati su nikakvi.
Upitan i turizam
– Kiša nije padala mjesec i pol dana. Vode u gusternama ima još za nekih petnaestak dana. Vlasnik vodonosca ‘Zrmanja’ Miloš Cimera kaže da neće voziti ako nema novca, država ga ne želi odmah osigurati već čeka rebalans na jesen. Tada će biti kasno jer ćemo mi do tada svi otići. Alternativa da se plaća devedeset kuna po kubiku za nas je neprihvatljiva. Kako će čovjek koji ima mirovinu 2.000 kuna platiti 900 kuna za deset kubika vode. Od čega će živjeti taj mjesec? – pita Stanković.
Država koja je prema zakonu obvezna osigurati novac za subvencioniranje prijevoza vode na otoke na ovaj način praktično je zalupila vrata svim otočanima. Čelni ljudi u Ministarstvu regionalnog razvoja koje je zaduženo za ovaj problem u zadnje vrijeme svoje odluke pravdaju time da na otocima ima puno više prijavljenih nego što ih stvarno živi. Međutim, i taj način gledanja na problem ima veliku rupu.
– Zašto bi turist koji dođe u Zadar kubik vode plaćao petnaest kuna, a ovdje na Ižu devedeset? Onda se govori o razvoju turizma i otoka. O čemu ćemo mi uopće govoriti, ogorčeno će Stanković.
