Pravi je užitak imati priliku razgovarati s osobnom glazbenom ikonom, razmijeniti nekoliko riječi s umjetnicom koja vas nadahnjuje, s pjevačicom čije je stvaralaštvo odavno nadišlo okvire glazbe i preraslo u nešto mnogo dublje: poruku, životnu istinu, istinsku emociju. Josipa Lisac postojana je glazbena diva ovih prostora, obožavana i nagrađivana pjevačica čiji koncert možete poslušati 27. srpnja u Arsenalu.
Riječ je o njezinom trećem nastupu u Arsenalu, treća večer posvećena dobroj glazbi, tako draga njenim poklonicima koji ju prije dvije godine na istom mjestu, u najvećem gradskom multimedijalnom centru jednostavno nisu htjeli pustiti da ode s bine.
Možete li se prisjetiti, koji će vam ovo biti nastup u Zadru?
– Puno puta sam bila u Zadru, ne znam gdje sve nisam nastupala. Mislim da sam prvi zadarski angažman imala davnih sedamdesetih godina na terasi nekadašnjeg hotela Beograd. Ta je terasa tada bila jako popularno rock okupljalište, atmosfera je bila onako opuštena, rokerska, sjećam se, bilo je odlično. A poslije… pa svugdje, i u malim klubovima i u sportskim dvoranama, tko bi se svega prisjetio.
Prije desetak godina ste nastupali i na Zadar festu i osvojili nagradu stručnog suda.
– Taj Zadar fest nije vrijedan ni spomena, više i ne postoji. Nisam ja osvojila Zadar fest, već oni koji su bili pretplaćeni za nagrade, oni kojima je plasman među pobjednike bio osiguran. Na festival me pozvao Mladen Grdović, koji je tada bio jedan od direktora festivala, jer je u to doba izašao moj album “Život”. Rekla sam mu “joj ma daj”, no on se nije dao, molio me da dođem. I kada sam došla, ostala sam “paf”, pa tamo su dolazili gosti koji su uvjetovali svoj dolazak plasmanom “ako me hoćeš vidjeti, moraš me nagraditi”. Eto, zato je festival i stao. Moraš u svemu što radiš biti fer, biti pošten. Ja sam zaista donijela glazbu na festival, no to je izgleda bilo manje važno. No, ja znam da imam publiku u Zadru, da imam ljude koji znaju što i kako ja radim.
S vašim smo pjesmama odrastali, išli kroz život, bili zajedno s vama na vašem, usudio bih se reći zapravo, i našem glazbenom putu. Tko je vaša publika danas, znam da vas slušaju sve generacije, no tko su primarno fanovi Josipe Lisac?
Spoj generacija
– Sve ovo što ste rekli stoji, ljudi koji su se gradili, formirali u životu slušajući glazbu, slušajući mene, ljudi s kojima sam zajedno odrastala, mislim da su oni i danas tu. Na neki način mi smo ogledalo jedni drugih, ono što ja radim s istinom koju radim, kako radim, tako i ti ljudi to doživljavaju i prihvaćaju. Ja ih zapravo ne zovem publikom, već prijateljima. To su prijateljstva koja se rađaju kroz glazbu, jedna puno kompletnija dimenzija. Moji prijatelji vežu svoje trenutke života uz glazbu koju donosim, uz glazbu koja više nije moja već njihova. Sjajna su to prijateljstva, usudila bih se konstatirati da su moji prijatelji drugačiji, slični meni, ne daju se sputavati, ne skreću s puta, oni me ne žele me vidjeti na nekakvom koncertu raznih muzičkih stilova, na nekakvom đumbusu. Oni tamo ne bi ni došli, oni bi mi rekli “mi ćemo doći kada ti budeš sama, kada budeš “ti”. Zapravo i ja sam isto takva, i ja ću se radije naći s ljudima u dvoje, razgovarati, ja ću radije doći na jedan prekrasan solistički koncert u zadarski Arsenal jer znam da će na taj koncert doći oni koji zaista isto tako razmišljaju, slično meni, odano, vjerno i zaneseno, jer i ja sam zanesena i mislim da je to naša poveznica, snažna poveznica. Zaista je fascinantno da na moje koncerte dolazi i nekoliko generacija, da me slušaju i unuci jednako kao i njihove bake i djedovi, jednako kao i njihovi roditelji. Vidim na društvenim mrežama koje rade moji fanovi, koliko je mladih, koliko je ljudi koji se poistovjećuju s mojim radom i cijene ga, to je predivno. Ja zaista čitam njihove komentare i rado ću se i osobno oglasiti i zahvaliti. To su divni ljudi koji mi prenose svoja razmišljanja, koji mi poput jedne curice, čiju sam poruku pročitala nedavno, daju do znanja koliko je široka lepeza, raspon generacija koje me slušaju. Piše mi jedna mlada djevojčica; “čula sam vašu pjesmu 1000 razloga pa sam se vratila unatrag, svu sam vas obradila i počela preslušavati sve vaše pjesme”. To je divno, to nadahnjuje.
S publikom iskreno
Glazbeni ukus puno govori o publici, ta nas glazba koju slušamo na neki način i određuje, reflektira naš način života. Tragično je vidjeti kakvi sve nepjevači danas pune dvorane, bez snage prenijeti pravu emociju, pravu poruku, valjda je i to odraz erozije društva u kojem živimo?
– Da, jako pametno zaključeno. Treba prenijeti te poruke, treba uvjerljivo, iskreno, baš onako kako ja kažem – s istinom pristupiti publici. Nema kombinacija, nema strategije, planiranja.. Koji plan, pa ništa se ne planira već se naprosto predaje, treba se stalno predavati i tek onda možemo vidjeti taj krug koji se stvara te ljude koji su došli s punim poštovanjem na tvoj koncert i ti mi uzvraćaš istom mjerom. Oni ti sve vraćaju natrag, izuzetno ti puno daju, a to može biti samo ako si iskren, ako si uvjerljiv.
Vjerujem da je upravo to glavni razlog “priče” Josipa Lisac, priče koja traje već desetljećima. No, što je s glazbenicima koji su također imali snagu, iskrenu emociju, no negdje su se usput “zagubili”. Kada se malo osvrnete natrag siguran sam da možete vidjeti da kvaliteta nekada jednostavno nije dostatna?
– Nedavno sam bila na Adria music conference u Umagu gdje su me upravo pozvali zbog vašeg pitanja. Fascinirala ih je karijera koja se rodila 1968. godine i koja jednakom snagom traje i dan danas, zapravo dobiva dodatnu snagu, dolaze neki novi ljudi, neki mladi ljudi. Što da sada ja pametno odgovorim na to. Definitivno ti moraš izabrati put, stil, stav, neke se stvari dogode, neke se poklope, neke ne, no idemo dalje, idemo uvijek dalje. Ja nisam nikada zastala na bilo kojem hitu, na bilo kojoj uspješnici, ja idem dalje. Mislim da je možda moja priča utoliko različita koliko sam ja svjesna što je bilo jučer, što je bilo prekjučer, prije 20, prije 40 godina, no moje su misli usredotočene naprijed, ja gledam uvijek nekoliko godina unaprijed, ja mislim, mučim se, razmišljam što će biti za nekoliko godina, što ću raditi, kako ću raditi, ne ovako, ne onako, kako ću zapravo kročiti tim putem na kojem sam. Ti razgovaraš sam sa sobom, ti se preispituješ i rekla bih da moja priča traje upravo zbog tog permanentnog izazova u sebi, ne predavanja, ne posustajanja. Ja se ne bavim razmišljanjima, gle kakva je situacija, ja to neću moći, ne, ja mogu sve ako ja hoću, ako ja želim. To je moj stav, to je moj svijet. Zadržala sam tu djevojčicu u sebi, tu djevojku, to veliko poštovanje prema radu, tu inovativnost i maštovitost, tu energiju osobe s 18, s 19 godina. Nije svakako isto kada imaš 50 ili mojih 62, no u mojoj priči godine nisu bitne. Teško je zapravo objašnjavati sebe, ja sam u jednoj iskrenoj misiji, ja živim muziku, ja živim glazbu, glazba je moj smisao postojanja. Mnogi su stali u tom zanosu, ja nisam iako sam doživjela najtežu iskušenje s kojim me život upitao – možeš li ti dalje?
Gubitak vašeg Karla?
– Da, ja sam doživjela smrt ljubljene osobe, to je najteža moguća situacija, nešto najteže što čovjek može doživjeti, gubitak ljubavi. Život me upitao “možeš li ti dalje”, a ja sam odgovorila – mogu i hoću i želim. Tu smo različiti, ili smo snažni ići dalje ili ne. Mnoge su stvari u životu i divne i krasne, no ono što je sukus svega je ono nešto što dolazi iznutra, to je ta energija, to je izgaranje, a ja izgaram, jednako sada kao i na početku.
Koncerti na +40 i na -30
Ovo ljeto svi izgaramo, vrućine su nesnosne, a vaš je koncertni raspored prilično gust?
– Eto, tako je to došlo, nitko nije znao da će biti 35, 40 stupnjeva. No, ja sam bila i na +40 i na -30. Vrijeme je nepredvidivo, nikada ne znaš kakva te temperatura očekuje. Kada idem na more nosim i ljetnu i zimsku garderobu, i čizme, i zimske jakne, kao i ljetne, nikad ne znaš kada će zapuhati.
Svojedobno su Barbru Streisand pitali kako radi selekciju pjesama za koncert, pjeva li one njoj drage pjesme ili hitove, a ona im je odgovorila da ne želi razočarati svoju publiku, da na njenom repertoaru uvijek mora biti mjesta za svima drage pjesme. Je li i to vaša misao vodilja, biste li vi drugačije koncipirali svoje koncerte, s nekim vama omiljenim pjesmama, preskočivši najveće uspješnice?
– Sve što se radi, radi se s uvjerenjem. Želiš od svake pjesme napraviti odličnu pjesmu, iza svake stojiš, međutim, ukusi su različiti, ja znam – oni su mene razumjeli, prihvatili, no različiti smo, netko će odabrati “Maglu”, a netko poput mene “U mislima”. Ja sam se “Magle” malo prestrašila, to je ludi hit, to je pjesma koju je izabrala publika, oni su izabrali “Maglu”. Ja ne znam što bi se danas dogodilo da ja ne otpjevam “Maglu”, ali ja otpjevam i “U mislima”, moj program traje 2 i pol sata, ja pjevam i stare i nove stvari, ja nosim sve sa sobom, sve što imam i što jesam. Neku redukciju moraš napraviti, naći mjesta za neke nove stvari, ja nisam stala u sedamdesetima i osamdesetima, ja imam i devedesete i 21. stoljeće. U Ljubljani sam za prošlo Valentinovo imala dio i iz Gubec bega, i onda vidiš, to je onaj poseban trenutak, trenutak, to finale, to “Janino ludilo”. Ljudi žele iznenađenja, no ti radiš, ti stvaraš pjesme i znaš da odavno, odavno mnoge pjesme više nisu tvoje, one su vaše, one su svih onih koji u njima prepoznaju svoje živote, prepoznaju sebe. Bile su i rađene da se ta poruka prenese, pa makar i jednoj osobi koja će to duboko doživjeti i biti sretna. To je fantastično, to stvaralaštvo u kojem ti uživaš iskreno, iz srca, iz duše, to je glazba.
Uvijek beskompromisna u svojim zahtjevima
Karlo je stvarao pjesme za vas, zapravo zajedno ste ih stvarali. Danas, kada njega više nema, prilaze li vam mladi autori i nude pjesme za novi album Josipe Lisac?
– Prilaze mi mladi autori. Ja ću rado sve poslušati, no onda slijedi trenutak selekcije. Nažalost, nema više velikih pjesama, no možda se opet dogode. Kada vidim sav taj pregled stvaralaštva, to što ljudi rade, upitam se: zašto se povode tako jedni za drugima. To je kao i u ljubavi. Ljudi ne vide, ne osjećaju, idu po principu – on je napravio nešto, idem i ja sada k njemu, idem u red za pjesmu, idem napraviti isto. Treba imati ekskluzivu, upotrijebiti svoj talent da napraviš ono što ti osjećaš, ono što si ti, ne netko drugi.
Kada sam 1971. godine upoznala Karla, on je bio zvijezda u Europi, živio fantastičan život kao Matt Collinsa, živio je život koji netko ne bi ni u tri života proživio: strasno, pametno, hedonistički, za prav’ onako kako i treba biti. Život nam je dan da bismo uživali. Dogode si i neki teški trenuci, no kada ih nadživiš, ponovno osjećaš te trenutke sreće. Karlo je uvijek pisao, stvarao glazbu. Sjećam se, kada smo otišli zajedno na turneju po bivšem SSSR-u, on bi svirao za klavirom, nikada poznate pjesme, uvijek nešto novo. Pred izlazak mog prvog albuma “Dnevnik jedne ljubavi” već sam imala neke singlice i tada je bilo uobičajeno da tadašnja izdavačka kuća Jugoton samo posloži sve te singlice i napravi album. Iako sam imala tek 21 godinu, imala sam već neki osjećaj što ti se sviđa, što ti se ne sviđa. Rekla sam – ja to neću, što ja hoću ja to još ne znam, no ovo neću. Odupirala sam se, nisam željela album sastavljen od singlica. Slušajući Karla za klavirom, čak i one njegove najmanje ideje, vidjela sam što želim. Iako je i on želio razgovarati s autorima koju su do tada radili sa mnom, ja sam se usprotivila, rekla sam mu ja hoću tebe, tvoju glazbu, i ona najmanja skica koju ti napraviš mi se više sviđa nego stotine pjesama drugih autora. Tako se izražavaš kada si mlad, kada si buntovan, ja sam prepoznala ono što sam čekala, moj glazbeni svijet, ja sam čekala njega. Prije godinu dana sam bila u situaciji da biram između kompozitora koji je završio akademiju i koji mi je poslao šest pjesama za moj zadnji izdani album, no ja u njima nisam pronašla sebe. U isto vrijeme, jedan dečko koji sluša glazbu, jedan Zadranin mi je ponudio pjesmu koju sam osjetila, samo sam mu rekla – dogovoreno i napravili smo fantastičnu suradnju. Treba se osloniti na svoj senzibilitet i biti iskren, slijediti sebe. Nikada nisam išla po principu – to je kompozitor koji se cijeni, ja ću sada njemu nešto otpjevati, a on će meni napraviti nešto drugo, ne, taj način rada ne poznajem, to nisam ja.