Tajna pobjede Tomislava Karamarka na izbornom saboru HDZ-a krije se u njegovoj iznimno dobro organiziranoj mreži suradnika.
Ona je, doznajemo, funkcionirala kao da je riječ o uhodanoj vojno-policijskoj strukturi, a ne o stranačkim delegatima koji su u Zagreb stigli iz svih krajeva Hrvatske. Karamarkovi su ljudi, predvođeni njegovom desnom rukom Milijanom Brkićem Vasom, tijekom maratonskoga glasovanja u dvorani “Vatroslav Lisinski” apsolutno sve držali pod kontrolom.
Prgomet ga iznenadio
U Karamarkovu stožeru točno se znalo tko će mu dati glas i koga će njegovi ljudi birati u Predsjedništvo stranke i na druge važne dužnosti u HDZ-u, pa je zato bio nemalo začuđen činjenicom da je za zamjenika izabran dr. Drago Prgomet, a ne splitsko-dalmatinski župan Ante Sanader, kako je prije bilo dogovoreno s ciljem da pridobije glasove delegata iz Splita i okolice, koji su bili iznimno važni zbog svoje brojnosti.
Naime, Karamarko je već prije osigurao podršku Zadrana zbog svojih zavičajnih veza, a kad se za njega opredijelila i Dubravka Šuica i njezini Dubrovčani, samo je Šibenik ostao uz Jadranku Kosor. Tako je HDZ-ova glasačka baza na jugu gotovo u potpunosti bila njegova, uz iznimku manjeg djela izaslanika iz Dalmatinske zagore koji su tipovali na zemljaka Kujundžića.
A Karamarko je prve dogovore o svojem izboru za šefa stranke počeo još prije tri mjeseca, ciljano obilazeći samo one HDZ-ovce koji su dobili bitku u svojim ograncima diljem Hrvatske. Kad je detektirao da će stati na njegovu stranu, tražio je od njih točan popis delegata koji su im hijerarhijski podređeni i(li) skloni, a onda im se poslije obraćao SMS-ovima i e-mailovima s uputama za koga glasati.
Karamarko se odlučio isključivo za pozitivnu kampanju: dogovoreno je da se ne ide na diskreditaciju protukandidata, iako su iz suprotstavljenog tabora dr. Milana Kujundžića stizali upravo takvi materijali, što se na koncu pokazalo kontraproduktivnim.
Presudni SMS-ovi
Osim toga, iz Kujundžićeva stožera slali su SMS-ove svim kandidatima, a Karamarko se preko mobitela obraćao samo svojim biračima i u svakom je trenutku pazio gdje se tko od njih nalazi. Ništa nije bilo prepušteno slučaju: znalo se točno kad, tko i kada ide na pauzu, a kad se vraća natrag u dvoranu, kao i to da se u “Lisinskom” mora ostati sve do zore da bi se izvojevala konačna pobjeda.
Baš zbog te činjenice Kujundžić je izgubio, jer kad je u završnici pokušao udružiti glasove svih kandidata koji su otpali u prvom krugu, dogodilo mu se i to da su oni koji su mu bili skloni već krenuli kući, a nisu se mogli vratiti jer su, neki od njih, prošli naplatne kućice na Lučkom.
Brkić vodio logistiku
Druge su opet zvali da se vrate u Zagreb, što su oni i učinili, da bi se na koncu priklonili Karamarku, a ne Kujundžiću. Dakle, politički amater Kujundžić očito nije znao na koga i u kojem trenutku može računati, za razliku od Karamarka koji je, vodeći svojedobno kampanju Stjepana Mesića za predsjednika države, imao bogato iskustvo u organiziranju ovakve izborne utakmice, ali i politički njuh što i u kojem trenutku ponuditi biračima u Zagrebu.
Zbog svega toga u Karamarkovu stožeru nisu posumnjali u pobjedu ni u trenutku kad je Kujundžić emotivno nabijenim antisanaderovskim i antimesićevskim govorom podigao pola “Lisinskog” na noge, pokazavši jasno Milinoviću, Kosor i Miloševiću da je baš on taj kojemu je zajamčen finale.
No, protiv logistike Tomislava Karamarka, koju je pedantno vodio Brkić, nije imao nikakve šanse, to više što je više od 200 delegata nakon prvoga kruga glasovanja napustilo “Lisinski”, a Kujundžić i njegovi suradnici nisu znali kako ih na vrijeme animirati da ostanu do kraja tog iscrpljujućeg izbornog sabora.
