Uz stihove legendarne Kalelarge i nekoliko autorskih pjesama Zadrani su se na zadarskom Gradskom groblju oprostili od Nevija Paleke Sore, “dobrog duha” Arbanasa i Kalelarge, dragovoljca Domovinskog rata, pjesnika, boema, mornara…
Četrdesetdvogodišnji Soro koji je 20. travnja presudio sam sebi i prerano napustio ovozemaljski svijet, sahranjen je pred oko pet tisuća građana uz vojne počasti.
Kako je odrastao kao siroče po domovima i udomiteljskim obiteljima, zastavu je primio Ivan Đovani Matešić Jeremija koji se osvrnuo na život “diteta svih Arbanasa”.
– Danas odlazi komad onog duha, Sorina duha ljubavi za sve, pjesništva, boemstva, hrabrosti… hrabrosti jednog gardista hrvatskog. Danas je u našim srcima ostala jama. Ogromna jama prazna za Soru našega, za veličinu duše njegove. S njim odlaze i slike onih Arbanasa, života i smijeha, šala svih vrsta, zgoda i nezgoda, rekao je Matešić uspoređujući Sorin život sa životom mornara koji brodi samo kroz nevere. Istaknuo je kako su njegove bonace bile rijetke i kako su ga tukli vjetrovi dok je bezuspješno, ali neumorno tragao za mirnom lukom.
– Danas našeg Soru predajemo zemlji da i sam zemlja postane, da prijeđe i sam u legendu i riče svojih Arbanasa, Puntamike, Kalelarge… Zato sam siguran da nije umro, da živi i živjet će u nama, u svima koji su podijelili dio puta njegova života – opraštajući se od Sore, kojeg je neizmjerno volio, rekao je Matešić prisjećajući se Sorine nepokorne naravi kada je još kao dječarac nasmijana lica, s paninom u ruci i debelim trbuščićem trčao kaletom za Zefovim karom… Matešić je podsjetio kako je Soro govoreći o svom životu nedavno napisao da je njegov život na rubu propasti, ali da ga metar prije dna vjetar lagano digne. No, kobne noći tog vjetra nije bilo, naglasio je, već je padala kiša koja čovjeku teškim mislima glavu napuni.
– Ne, nije bilo vitra. Te noći u Škarponinoj ulici spustila ga je tišina, teška tišina spustila ga je do dna. Umro je naš Soro, garda hrvatska. Umiru ratnici hrvatski, a da ostarjeli nisu – jecajući je zaključio Matešić završivši svoj dirljivi govor riječima: “Nisi se ugušio. Živiš u našim mislima, u nama… Volimo te budalo jedna!”. Osim Matešića od Sore su se pozdravili Zoran Jelenković i Mladen Grdović s kojima je surađivao i pisao im tekstove za pjesme koje su se i jučer, tijekom njegova ispraćaja mogle čuti. Osim zbirke pjesama “Svako ima svoju lozu” Soro je iza sebe ostavio rukopise za još jednu zbirku koja bi do čitatelja mogla doći uskoro s obzirom na to da su se njegovi prijatelji, okupljeni u Udruzi zadarskih Arbanasa, obvezali pobrinuti da se to i dogodi.
Nevio Paleka Soro rodio se u Zadru 1970. godine. Odrastao je u udomiteljskim obiteljima u Arbanasima, a dio djetinjstva i rane mladosti proveo je po domovima za odgoj u Zadru i Karlovcu, gdje je i završio osnovnu školu. Sa šesnaest godina otisnuo se na more te je plovio sve do početka Domovinskog rata. U rat se uključio kao dragovoljac, hrvatski vojnik, na četiri godine. Posljednjih godina za kruh svagdašnji zarađivao je obavljajući građevinske i razne fizičke poslove. Šira javnost zapamtit će ga po njegovim pjesmama kao što je, primjerice, “Bićerin sramote” s kojom je Zoran Jelenković nastupio na prošlogodišnjem Splitskom festivalu ili “Samac na bini” koju je na Melodijama mostara 2008. godine stručni žiri nagradio trećim mjestom.
