Ovako astrolozi opisuju Neptun: planet koji nas opija, zbunjuje i obmanjuje. Vezuje za more, za želju prema daljinama i dubinama, ali i za bezuvjetnu ljubav.
Pitate se čemu opis Neptuna?
Sve će vam biti jasno kad pročitate knjigu Rozete Bogeljić “Nisam ja. Neptun je”.
Ovo, međutim, nije knjiga o astrologiji već o putovanju zadarske novinarke koja je sada već davne 1999. godine jedrilicom krenula iz Petrčana prema Karibima. Sve je počelo kao zov avanture, bijeg u novo i nepoznato, dok svoje prste nije upleo famozni Neptun i krstarenje pretvorio u životno putovanje na kojem je našla sebe, ali i ljubav svog života. S puta na koji je otišla kao 26-godišnja buntovnica vratila se kao majka, a o 167 dana koji su joj promijenili život, odlučila je napisati knjigu i vratiti Neptunu milo za drago.
– Jednom davno, kad mi je prijateljica tumačila natalni horoskop, rekla je kako će mi Neptun odrediti život kad se najmanje budem nadala. More, daljina i ljubav, rekla je. Na kraju se zaista tako posložilo – priča Rozeta.
Zaista, tog rujna prije 13 godina malo je što upućivalo na ovakav ishod.
– Da me u to vrijeme crni vrag pozvao da odemo đir do devetog kruga pakla, rekla bih “ajmo”, a da ne pomislim hoću li se vratiti. Ali, tada, na prijelazu milenija, to me nije brinulo. Željela sam otputovati negdje, bilo gdje, samo da je što dalje i što neobičnije. Osjećala sam da će mi to putovanje promijeniti život u potpunosti. Zapravo, bila sam sigurna da se neću vratiti živa. Ali sam morala to učiniti – počinje svoju priču Rozeta koja se uvjerila u istinitost one da će ti se želja ispuniti ako je dovoljno jako želiš. I odjednom, nenadano, dobila je priliku.
Tražio se treći član posade za 17-metarsku jedrilicu “Doru” kojom su kapetan Žarko i mornar Marko s vjernim pratiteljem, psom Sailorom, namjeravali preploviti Atlantik. Kao naručeno! Nakon nekoliko mjeseci priprema koje su prošle kao u bunilu, stigao je 27. rujna. Na ispraćaju na rivi u njezinim Petrčanima okupilo se cijelo selo.
Svitanja i nevere na laloci
– Moja baba Venka je sve strahove, i moje i njihove, prepoznala, sažela i izrekla u jednom jedinom vapaju. “Što san te ja 26 godina ‘ranila da te morski pasi poidu?”.
Pravi šok uslijedio je kad je vidjela jedrilicu na kojoj će njezina unuka oploviti svijet. “Ajme majko, malo je veća od laloke”.
Za neupućene, laloka je sipina kost.
Kad se vratila na Saint Martin, Rozeta se osjećala kao
da nikada nije ni otišla
Upravo na toj laloki u šest je mjeseci doživjela najljepša svitanja i najgore nevere. Ne samo vremenske već i one druge, koje se uskovitlaju kad more izvuče ono najgore iz ljudi. A s troje zarobljenih na brodu od 17 metara, gdje svatko vuče na svoju stranu, takvih je situacija bilo na pretek. Ali, na Dori su proslavili i svoj drugi rođendan, u trenutku kada su mislili da će svoje putovanje završiti i prije nego su pošteno zaplovili. U Messinskom tjesnacu, u zadnji trenutak, spasili su se od udara tankera.
– Mrcina je došla na stotinjak metara od nas i udar je bio samo pitanje sekundi. A onda se, u posljednjim trenucima naših života, ona pijana budaletina za kormilom tankera trgnula iz sna, naglo promijenila kurs i odbrodila lijevo bez najmanjeg ‘sorry’. Nazdravili smo žesticama jer tog 1. listopada 1999. smo nanovo rođeni – priča Rozeta.
Prvi susret s kopnom, bilo je to nakon 18 dana plovidbe, jednako je bio emotivan i spektakularan. Pred portugalskim otokom Porto Santo blizu Madeire dočekalo ih je jato od 30 dupina koji su u znak dobrodošlice izveli nezaboravni show, bacajući se u zrak i radeći piruete. Bila je to dobra uvertira za plovidbu Atlantikom, ali ni blizu iznenađenja koje nas čekalo. A ono se zove Saint Martin, rajski otok na Karibima.
On i ona, dvije polovice
– Kad sam vidjela taj komadić zemlje na svom tom ludilu oceana bez kraja i konca, toliko mi je prirastao srcu da sam se i prije pristajanja već osjećala kao da dolazim doma… Nisam tada znala da ću uploviti u luku otoka s kojim ću se prilično povezati. Da ću se zaljubiti. Da će moja djeca biti dijelom tog otoka. Da sam to znala, ne bih, majci, tako nonšalantno kročila na njegove stijene i razbila se zaronivši potrbuške nosom u prašinu – smije se Rozeta kojoj su u tih 20 dana plovidbe oceanom mišići nogu bili potpuno atrofirali. No, Neptun je već bio odlučio umjesto nje. Na Saint Martinu upoznala je Ernesta. Odvest ću ga doma, napisala je u svoj dnevnik, onako u šali.
– Bili smo kao dvije polovice iste priče, uz sve kulturološke razlike, dvije srodne duše. Gotovo nerazdvojni, i to doslovno. Moja je posada tri puta krenula isploviti s otoka, a događale su se najneobičnije stvari koje su nas opet iznova vraćale na Saint Martin. Neptun je valjda tako htio. Ipak sam na koncu otišla, avionom, i tek kad sam došla doma shvatila sam da sam trudna. Rodila sam sina, a sedam godina kasnije vratila sam se po kćer. Bilo je kao da nikad nisam ni otišla, unatoč silnim godinama koje su proletjele. Sada smo moja dva draga sunašca i ja na jednom, a tata na drugom kraju svijeta, iako ćemo uskoro živjeti u istoj državi. Ni ja nisam isprva mogla vjerovati, ali kao dio Francuske, Saint Martin je u Europskoj uniji.
“Kao dijete sam obožavala Kon-Tiki, dio inspiracije za moje putovanje sigurno je bila i ta knjiga. I što mi se dogodi? Na svom putu upoznala sam Thora Heyerdaha, mog jedinog idola iz djetinjstva, velikog znanstvenika, neustrašivog pustolova i beskrajno dragog čovjeka. Sudbina je htjela da baš u to vrijeme 84-godišnji Thor na Tenerifima istražuje piramide. Bio je upravo onakav kakvim sam ga zamišljala. Sijedi starčić sa safari šeširom i kaki odijelcem u hlačama do koljena, pomalo umoran od turista koji dođu u muzej razgledati, a nemaju pojma što gledaju. Nemam idole, uzore ni junake u životu, on mi je možda jedini. I sad, da ja tog čovjeka upoznam, činilo mi se nevjerojatnom srećom u životu. Sjećam se kako sam u svoj dne vnik upisala kako mi je taj 8. studeni 1999. godine bio najbolji dan u životu. Thor Heyeradh umro je tri godine kasnije.”
.