Svatko je od vas, zasigurno, iskusio to da ga neki događaj, neka vijest, pjesma ili slika mislima vrati u prošlost. Ponekad su ta sjećanja ugodna, ponekad bolna, no začudo, gotovo su uvijek potrebna i korisna. Nerijetko sa svojom prošlošću, ni kao pojedinci ni kao društvo, nismo do kraja raščistili, pa taj teret tako nosimo nadajući se da će on sam od sebe nestati. No on uporno i dalje pritišće naša leđa, makar ga i zaboravili. Teret je, jednostavno, i dalje tu.
Te mi se misli, eto, od jučer motaju po glavi, otkad sam doznao za ‘bibinjski slučaj’ zlostavljanja djece i početak raspetljavanja toga gnjusnoga klupka satkanog od, kako se čini, dugogodišnjega ponižavanja, gaženja ljudskoga dostojanstva onih čije smo dostojanstvo morali zaštititi, šutnje i prešućivanja, okretanja glave i zataškavanja…
Neka, naravno, i crkvene i državne strukture to klupko raspetljaju do kraja, ne želim im se miješati u posao. Neka istina, ma kakva ona bila, ispliva na površinu. Namjera ovog teksta nije ni istraga ni presuda. Ovo će biti tek iskaz jedne zakašnjele spoznaje, ali i neodoljive potrebe, potaknute vlastitim uspomenama.
Nenu smo, razumljivo, zvali Amerikanac jer je veći dio djetinjstva proveo s ocem s onu stranu Velike bare; Marko, za kojeg se ustanovilo da je s magistrom (učiteljem odgojiteljem) u nekim kumskim vezama pa smo mu jednostavno prišili nadimak Kum, i ja u to smo vrijeme bili najbolji prijatelji. Od te tri godine koje smo, krajem 80-ih, proživjeli zajedno u dvama zagrebačkim samostanima – najprije na sjeveru grada, a potom u jednome južnom zagrebačkom predgrađu – nas smo trojica pune dvije godine dijelili istu sobu. Zajedno smo jeli i pili, zajedno učili, zajedno haklali i, trebam li uopće napominjati, zajedno smišljali i provodili sve one mladenačke nepodopštine koje normalnom 15-godišnjaku uopće mogu pasti na pamet! Da me je netko do prije dva dana pitao jesmo li nas trojica među sobom imali bilo kakvu tajnu koju si ne bismo smjeli povjeriti, ruku bih dao u vatru da takvih tajni nije bilo i nije moglo biti.
Danas pak vidim da tomu ipak nije bilo tako. Od jučer sam postao svjestan da su i Neno i Josip – onaj ‘mali’ iz ‘8. kata’ s kojim se nas trojica ‘džomba’ nismo baš puno družili jer je bio mlađi od nas – ipak imali jednu mračnu tajnu. Tajnu koja se, očito, ne otkriva čak ni najboljem prijatelju! Tajnu koju se pokušava sakriti i izbrisati, možda i negirati i zanijekati, ali s kojom se ipak mora živjeti…
Bibinjski župnik Nedjeljko Ivanov optužen za seksualno zlostavljanje djece
Od jučer mi jedna muka ne izlazi iz glave: koliko tih Nenada i Josipa i danas živi među nama i bolno nosi taj teret u duši? Još mi strašnija misao pada na pamet: koliko takvih dječaka i djevojčica u ovome trenutku proživljava i trpi neizreciv i nedopustiv nasrtaj na svoju intimu i svoje dječje, ljudsko dostojanstvo?! Koliko njih danas u Hrvatskoj na svoja pleća šutke preuzima teret koji će, s manje ili više posljedica, morati nositi cijeli svoj život! Ako je i jedno jedino, i to je previše!
Zato to mora prestati! Mi, odrasli, taj ‘u nebo vapijući grijeh’ moramo zaustaviti! Nitko dobronamjeran od tog problema i toga zadatka ne smije okretati glavu! Ne postoji nitko koga se to ne bi trebalo ticati. Neka, stoga, i ovaj tekst bude shvaćen kao apel svima koji nešto znaju, a šute; svima koji su odgovorni i imaju moć, ali je ne žele upotrijebiti, osobito svima onima koji se sjećaju, a htjeli bi zaboraviti. Napose ove zadnje – naime, same žrtve – od svega srca molim: prekinite taj lanac šutnje! Podijelite tu svoju muku s nekim u koga imate povjerenja! Recite i javite policiji, državi, Crkvi, roditelju ili rođaku, prijatelju ili kolegi…! Ako je onaj tko je to radio vama i dalje među živima – bio on svećenik, učitelj, liječnik, netko tko vam je bio blizak… – danas to isto radi i drugima. On se nije promijenio ni popravio, ‘to’ je jače od njega i on ne može prestati. Bolest koja ga je obuzela nije i neće sama od sebe nestati. Njega se mora, jednostavno mora spriječiti! To je jedini put. Da, i kazniti, ali prije svega onemogućiti. I njemu, na kraju krajeva, treba pomoći, makar to više neće biti vaša briga.
I, ne, progovoriti o tome i prijaviti svoj slučaj, makar se on i davno dogodio, neće biti uzaludan čin. Možda baš tvoj korak potakne i nekog drugog tko s tobom dijeli slično iskustvo, možda baš taj tvoj korak spasi neko dijete kojemu prijeti slična sudbina. Možda baš tvoje ili moje dijete! Možda, na kraju krajeva, osjetite i kakvo-takvo olakšanje. Možda će vas ta tajna koju nosite u sebi manje boljeti ako je podijelite s drugim, a onaj tko vam je to učinio bude pravedno kažnjen?
Meni je danas, kad se osvrnem u prošlost, žao što Neno svoj teret nije uspio zbaciti sa sebe prije 20 i nešto godina. Žao mi je – osjećam se pomalo i krivim – što u meni nije uspio naći osobu s kojom se i takve bolne uspomene mogu podijeliti. Oprosti mi, Neno! Možda smo ti, Marko i ja – ma koliko mladi i ludi bili – i tad mogli smisliti štogod pametno?! Možda bi ti tih 20 i nešto godina, otkad su nam se životne staze razdvojile, bilo barem malo lakše! No – trebam li to uopće govoriti? – poštujem i razumijem tvoju odluku: i ondašnju šutnju, i sadašnji istup.
