Vrijeme maškara, u slučajevima kad se pripremaju grupne maske, potiče na češće druženje i to kvalitetno druženje okarakterizirano usmjerenošću na zajednički cilj.
No maškare mogu, kažu sociolozi sa Sveučilišta u Zadru Krešimir Krolo i Sven Marcelić, i to jako dobro, pokazati “krvnu sliku” društva.
Pa kakva nam je “krvna slika”, što su to maškare rekle o našem zadarskom, dalmatinskom, hrvatskom društvu? Odgovore na ova pitanja Krolo i Marcelić pokušali su dati malom analizom viđenog na zadarskoj karnevalskoj povorci.
– Prije negoli se prepustimo analizi, htjeli bismo naglasiti da se radi o zaključcima koji nisu niti na koji način personalizirani, odnosno da se ne radi o procjenama osoba i osobnosti već o pokušaju analize nekih kulturnih simbola i njihovog mogućeg značenja u širem društvenom smislu. Također, naša anliza je ograničenog tipa jer smo je radili kombinacijom uvida u različite fotogalerije lokalnih medija i promatranjem, a što pretpostavlja ograničen uzorak od svih potencijalnih maski koje su se tijekom pokladnog utorka našle po gradu. Zbog takvih okolnosti, vrlo lako je moguće da su neki tipovi i primjeri maski ostali nezamijećeni, a što onda može uvelike umanjiti snagu naše analize, napominju naši sugovornici.
Karnevali su događaji, kako nas uči ruski teoretičar Mihail Bahtin, u kojima se briše granica između svetog i profanog, visokog i niskog, kada se oslobađa tjelesnost, ruše hijerarhije i omogućuje masovno djelovanje bez posljedica. Ovaj je čin kod nas, nastavljaju Krolo i Marcelić, uobičajeno ovjeren simboličkim predavanjem ključeva grada karnevalskoj povorci koja često uzima na zub političare i oslobađa energiju bunta koja se inače ne kanalizira, uz podtekst prepuštanja mjesta pod vlast maškaranoj povorci.
– Ova je ritualna situacija zapravo kanal za iskazivanje bunta u kontroliranom obliku, odnosno u krajnjoj posljedici način kontrole. Bunt se izražava u kontekstu nečistog, poganog, prljavog i zbog toga neozbiljnog, ritualnog, govore Krolo i Marcelić.
Što se tiče ovogodišnjeg karnevala, zadarski sociolozi izdvajaju dvije zanimljive skupine koje su posebno zaokupile pažnju medija. Jedna su bili predstavnici Stanova, koji su u povorci pod nazivom pleme Crna jama iz “rezervata Stanovi” ridikulizirali činjenicu da usred grada postoji kvart s elementarnim infrastrukturnim problemima. Drugi su, pak, bili “Silbenski crveni mundiri” koji su jasno istaknutom falusnom simbolikom ukazivali na demografske probleme svog otoka.
– Ovo je miješanje političkog i grotesknog sasvim u skladu s poetikom karnevalskog, jedini je problem u tome što karneval čini subverziju samoj ideji politike. Razumljivi bunt određenih dijelova grada ili općine postao je prije svega zabava za jednodnevnu konzumaciju, a što će s njime kasnije biti upitno je. Vrijedi ovdje biti cinik i podsjetiti da je karneval nastao zato da bi kmetovi na nekoliko dana zaboravili na težak život u feudalnom poretku, a tek treba vidjeti je li današnji svijet odmaknuo od tog doba, ukazuju Krolo i Marcelić.
S druge, pak, strane, pogled na maškare u individualnoj i kolektivnoj izvedbi izvan službene povorke otkriva nekoliko zanimljih tendencija.
Radi jednostavnije analize i preglednosti naši su ih sugovornici grupirali prema sljedećim, nazovimo ih tako, “stilskim tendencijama”: generičko-potrošački, “popularni” i rodni.
Generičko potrošački predstavljaju maske koje su realizirane unutar dostupnih, industrijski proizvedenih maski i koje su kao takve dobavljive u više-manje svim supermarketima i trgovačkim centrima. Radi se o maskama koje zahtijevaju minimum angažmana i kreativnosti ali jednako tako zadovoljavaju minimalnu normu “prerušavanja”.
“Popularni” nadalje, pojašnjavaju Krolo i Marcelić, predstavljaju likove ili skupinu likova iz popularne kulture (film, glazba, strip, crtići) i mogu se napraviti u kućnoj radinosti ili kombinacijom kućne radinosti i generičkih maski.
Iako i generičke i popularne maske imaju svoju simboličku vrijednost, u najmanju ruku kao dobar indikator nekih dimenzija potrošačkog društva i kulture, našim se sugovornicima najzanimljivijim učinilo posebnu pažnju posvetiti načinima izražavanja kroz “rodne” maske. Kod rodnih maski manje je, ističu oni, bitan izvor proizvodnje nego način ekspresije vlastitog ili suprotnog spola.
– Tako se tijekom utorka navečer moglo primijetiti jako puno “mačaka” i “mačkica” i ostalih srodnih životinja s kojima se implicira “kulturna narav” rodnih uloga, odnosno maske koja se može tumačiti kao pojačana stereotipizacija rodne uloge žene u društvu, a koje su odlučile nositi upravo – žene. Zanimljivo je bilo primijetiti kako se takva vrsta “animalizacije” roda znatno manje mogla primijetiti kod muškaraca, odnosno izostanak “pasa”, “lavova”, “medvjeda” i sličnih životinja koje imaju simboličku vrijednost muškog spola u većini društava, pa tako i u našem.
Osim potrebe “nadograđivanja” vlastite rodne uloge takvim maškaranim zahvatima, možda su još zanimljivije maske koje su portretirale suprotan spol. Ukoliko su djevojke nastojale kroz svoju masku prikazati kako se ponaša i kako izgleda muškarac, onda je to u većini slučajeva uključivalo tradicionalne odjevne vizure poput odijela i kravate, aktovke te brade i brkova kao sekundarnih spolnih karakteristika. No, ukoliko bi muškarci nastojali portretirati žene, rezultati su bili znatno drugačiji i svodili su se na jasno odijeljene stilizacije: promiskuitetna ili svetica, primijetili su zadarski socilozi.
Indijanci i mundiri
Oni, nadalje, ukazuju na to da se i vlastita reprodukcija rodne uloge kao i reprodukcija suprotnog spola mogu tumačiti u smjeru duboko internalizirane konzervativne vrijednosti po pitanju normiranja roda. Tako su, ako je suditi po viđenom u povorci, žene seksualni objekti, glasne i kreštave s konstantnom potrebom za isticanjem primarnih i sekundarnih seksualnih atributa ukoliko su “raspojasane”.
– No ako su “čedne” onda su im uz tu rodnu ulogu nadodane i one koje ne uključuju aktivan javni život, primjerice kroz likove časnih sestara. Žene, pak, muškarce ne vide kao seksualne objekte odnosno ne portretiraju ih odjevno kroz navlačenje bokserica i potkošulja ili isticanjem primarnih seksualnih atributa već kao aktivne osobe s naglaskom na važnost i angažman u javnom životu. Naravno, kao što se nije moglo primijetiti djevojke koje bi muškarce portretirale kroz čisti oblik tjelesnosti, tako nije bilo moguće pronaći primjere prikaza žene s aktovkom i u poslovnoj haljini, zanimljiva je opservacija sociologa Krola i Marcelića.
– Na kraju, usporedimo li maske koje su se manifestirale kroz službenu povorku, mogli bismo reći kako je “iskazani bunt u kontroliranom obliku” uspješnije odrađen na političkom planu kroz primjere stanarskih “Indijanaca” i silbenskih “crvenih mundira”, dok ćemo na kulturne subverzije koje idu znatno dublje od dnevne politike vrlo vjerojatno morati pričekati neka buduća karnevalska izdanja, zaključuju naši sugovornici.
