Čim se rode, majke svoje bebe prinose k sebi i, nježno ih mazeći, šalju im poruku sigurnosti i ljubavi. No u zapadnim zemljama taj se kontakt vrlo brzo nakon rođenja prekida. Novorođenčad tako provodi prve noći u krevetićima bolničkog odjela, daleko od majčinog dodira. Jeste li se ikada zapitali kakve medicinske posljedice ova praksa ostavlja? Barak Morgan, znanstvenik sa Sveučilišta u Cape Townu jest i proveo je istraživanje o bebama koje u prvim danima svojeg života spavaju same.
U studiji, objavljenoj u studenom 2011. godine u časopisu Biological Psychiatry, Morgan je proučavao otkucaje srca 16 novorođenih beba starih dva dana tijekom njihova jednosatnog samostalnog spavanja u bolničkom krevetiću za bebe te tijekom jednosatnog spavanja u bliskom kontaktu kožom na kožu u zagrljaju majke. Tijekom istraživanja mjerio je varijacije u pauzama između otkucaja srca beba.
Kad nam se organizam nalazi u stanju stresa, autonomni živčani sustav postaje nam aktivniji, otkucaji srca brži, a pauze između otkucaja pokazuju veću varijabilnost. Beba Upravo su to znakovi koje je Morgan zabilježio u novorođenčadi koja je spavala sama. Ove su bebe pokazale 176 % povećanu varijabilnost u otkucajima srca od beba koje su spavale u bliskom tjelesnom kontaktu s majkama, što znači da su bebe koje spavaju same podložnije stresu. Osim toga, zabilježeno je i da su provele samo 14 % vremena spavajući mirnim snom (u odnosu na bebe koje su spavale s majkama), a poznato je da je miran san iznimno važan za mozak u razvoju.
Morgan napominje kako za sada nije poznato bi li bebe pokazale jednake razlike u kvaliteti sna i nakon nekog vremena (nekoliko dana primjerice) provedenog u samostalnom spavanju, kao što nisu poznate ni dugoročne posljedice takvih razlika. Studije na majmunima pokazale su da je novorođenčad pod stresom ako spava odvojeno od majki – imaju povišene razine hormona stresa i ponašaju se neobično u odnosu na kontrolnu skupinu mladunčadi koja je spavala s majkama. Nažalost, pokazalo se da ovi problemi u majmuna ostaju dugoročno.
Dobro je znati da su trenutačne preporuke svjetskih pedijatrijskih autoriteta poput Pedijatrijske akademije iz SAD-a takve da se majkama savjetuje da sa svojim novorođenim bebama spavaju u istoj sobi, no ne i u istom krevetu. Jasno, još je potrebno učiniti mnogo studija kako bi se ovi savjeti doveli u pitanje jer su oni utemeljeni na nekoliko prilično dobrih razloga (primjerice, djeca koja spavaju s roditeljima u krevetu pod većim su rizikom za tzv. sindromom iznenadne dojenačke smrti (Sudden Infant Death Syndrome, SIDS)). S druge strane, znanstvene podatke dobivene ovom studijom svakako vrijedi dublje istražiti, poglavito zbog stoljetne činjenice koja im ide u prilog – majke sa svojom djecom (i mladunčadi) spavaju u dugotrajnom i bliskom kontaktu otkad je majčinstva i beba.
I sam Morgan kaže kako rezultate svoje studije shvaća oprezno te bi volio ponoviti eksperiment tijekom duljeg vremenskog razdoblja i s uključenim mjerenjima hormona stresa, poput kortizola.
