Tragični sudar “Petra Zoranića” i “World Harmonyja” u prosincu 1960. godine u Bosporu, bio je jednom od najvećih tankerskih nesreća u Europi. U spomen na tu najveću pomorsku tragediju, predsjednik Uprave Tankerske plovidbe Ive Mustać sa Željkom Belićem i Nikicom Tokićem, položili su vijenac podno spomenika pomorcu kojeg su u znak zadarske pomorske tradicije darovali prekomorski iseljenici
Od tragedije tankera Petar Zoranić, po kojem se zove i udruga, prošlo je 21 godina. Dogodilo se to 14. prosinca 1960. godine, kada je u paklu Bospora život izgubio 21 pomorca zajedno s kapetanom broda.
U plamenu je nestao i brod koji je bio ponosom jadranskih brodara i brodograditelja, tanker koji je u plovidbi doživio samo 108 dana.S navoza Trećeg maja Petar Zoranić je u more skliznuo 20. rujna 1959. godine, a u zadarsku je flotu svečano uvršten 27. kolovoza 1960. Bio je to tanker nosivosti 25.400 tona, dug 192,3 i širok 25 metara. Pokretale su ga dvije parne turbine švedske tvornice De Laval ukupne snage 12.500 ks pa je tako veliki brod plovio iznimno brzo – 17,5 čvorova. Bio je najsuvremenije opremljen pa su pomorci koji su dobili posao na Zoraniću među kolegama smatrani posebno sretnima. Njihova sreća, pokazat će se ubrzo, bila je kratka vijeka.
U crnomorskoj luci Tuapse 13. prosinca 1960. Petar Zoranić je posljednji put odriješio konope i zaplovio na ruti prema Hamburgu, nakrcan teretom od 12.065 tona lako zapaljivog benzina i 11.330 tona dizelskog goriva. Tankerom je zapovijedao jedan do tada najuglednijih pomoraca kapetan Anton Sablić iz Kostrene, koji je kroz Bospor prošao više od stotinu puta. Na Zoraniću su ukupno bile 52 osobe, 50 pomoraca i supruge dvojice od njih.
Sat iza ponoći, 14 prosinca, Zoranić je doplovio u Bospor, a koju minutu poslije dva sata na tanker je došao brodski agent koji je posadi podijelio poštu iz domovine. Kako su slijedeća pisma trebali dobiti tek u Hamburgu, pomorci su te tamne i oblačne noći nestrpljenjem čitali prispjelu poštu. Brod je sigurno plovio, udaran jugom snage 5 do 6 bofora. Uz kapetana Sablića na mostu je bio i turski peljar Cevdet Cukukci. Prema kasnijim rekonstrukcijama nesreće, Zoranić je mirno plovio uz azijsku obalu Bospora, poštujući propise o plovidbi u tjesnacu. Sve je teklo mirno do trenutka kad je 4,5 milja sjeverno od Istanbula, bočno od mjesta Khanueh, na radaru zamijećen veliki brod koji je izravno sjekao Zoranićev kurs. Radilo se o grčkom tankeru World Harmony koji je prazan plovio također iz Crnog mora.
Na Zoraniću su se odmah oglasile snažne sirene upozorenja. Naš je brod upozoravao da skreće ulijevo, još bliže azijskom kopnu, kako bi grčkom tankeru ostavio više prostora za manevar. No, odgovora nije bilo. Grčki tanker plovio je bez peljara pogrešnom stranom tjesnaca i zapovjednik kapetan Aristotelis Badzis nije reagirao na upozorenja. Zašto je tako postupio i zašto nije reagirao na upozorenja sirenom sa Zoranića, nikad se neće znati. Na mostu World Harmonyja nitko, naime, nije preživio.
U 2.40 sati pramac velikog crnog grčkog tankera silovito se zabio u desnu pramčanu stranu Zoranića, ravno u tank s visokooktanskim benzinom. Istog trenutka strahovita eksplozija odjeknula je morskim prolazom između azijskog i europskog dijela kopna, pretvorivši cijeli Bospor u golemo plamteće more. Vatra i eksplozije stale su proždirati Zoranića i World Harmony, na kome su eksplodirale benzinske pare u tankovima.
Iako je obala bila relativno blizu, 150 metara daleko, za plivanje do obale trebala je željezna snaga. Bosporskim kanalom vladale su jake struje čija je brzina bila i do pet milja na sat, posvuda je vladao kaos i pomutnja, činilo se da i samo more umire u bosporskoj agoniji.
Plamen se dizao desetcima metara uvis, požar je zaprijetio i skladištima nafte na obali, no još veća tragedija je izbjegnuta. Ipak, ni brza intervencija vatrogasaca i vojnika nije spasila desetke kuća na obali u zaljevu Beykoz. Nošeni vjetrom, gorući su se brodovi nasukavali: World Harmony u samom zaljevu Beykoz, a Zoranić na obližnji plićak, Selvi Burnu. Plutajući prema obali, Zoranić je udario u usidreni veliki putnički brod Tarsus koji se istog trenutka zapalio.
Tek ujutro, 15. prosinca 1960. godine, zbrojila se tragična bilanca. Na Zoraniću su bile ukupno 52 osobe: 50 pomoraca i supruge dvojice od njih. Spasilo se 29 mornara i obje žene. Među njima nije bilo kapetana Sablića koji je nestao sa svojim brodom. Na grčkom tankeru koji je prazan plovio u Novorosijsk, preživjelo je samo 12 od 41 člana posade a u ukupnom broju od 53 mrtva našao se i peljar sa Zoranića, te dvojica turskih carinika koji su poginuli na brodu Tarsus.
Nasukan na plićaku Selvi Burnu, “Petar Zoranić” je gorio sve dok svih 25.000 tona nafte i benzina nije izgorjelo – sve do 6.veljače 1961. godine, punih 55 dana nakon nesreće. Od novog broda, do tada najvećeg ikada izgrađenog na jadranskim navozima za domaće brodare, tankera kojim su se ponosili i brodograditelji Trećeg maja i pomorci zadarskog Jugotankera u čijoj je floti plovio – ostala je samo crna olupina koja je na kraju završila u rezalištu.
Prema pisanju u Novom listu, zaključak komisije turskih stručnjaka, kao i jugoslavenskih stručnjaka za pomorsko pravo i havarije te stručnjaka pomorskog osiguranja bio je – 13 članova komisije glasalo je da je tanker World harmony 97% kriv za nesreću, a tanker Petar Zoranić 3%. Jedan član komisije, za kojeg je kasnije rečeno da je Niarkosov čovjek, a Niarkos je bio vlasnik grčkog tankera, glasao je da je “Petar Zoranić” kriv 87%, a “World Harmony” 13 %.
