U povodu niza aktivnosti koje ovaj tjedan provodi udruga Porat u cilju zapošljavanja i socijalnog uključivanja liječenih ovisnika, član udruge B. K., nezaposleni liječeni ovisnik, priča svoj put resocijalizacije.
Kako svjedoči iz vlastitog iskustva, da bi se vratio u neku kolotečinu i normalno funkcionirao, trebaš svaki dan imati obavezu. Najgori je, kaže B., osjećaj beskorisnosti.
Utočište u drogi
No, počnimo od početka. B. je iz Kali, ali živio je u Makedoniji s roditeljima koji su se od njegovog ranog djetinjstva svađali.
– Bio sam jako vezan za roditelje i nisam mogao podnijeti to što se svađaju. Bojao sam se da će se razvesti, a to nikako nisam želio. Nisam se mogao suočiti s tim problemima koji su s godinama bivali sve veći pa sam utočište našao u drogi. Jednostavno sam bježao od problema. Ljudi koji posegnu za drogom obično su jako osjetljivi i emotivni, počinje B. svoju priču.
Počelo je s marihuanom i ecstasijem, tek povremeno iz znatiželje. Bili su mu to stimulansi za zabavu i prekrivanje manjka samopouzdanja.
– Preselio sam u Skopje kod tete i dobro sam zarađivao kao DJ i glazbeni producent. Upao sam u društvo koje uzima heroin, probao uzeti i ubrzo ušao u začarani krug. Kad sam bio na heroinu, ništa me nije mučilo, sve mi je bilo ravno, bio sam u svom svijetu. Nije me bilo briga ni za sebe ni za druge. Drogirao sam se da zaboravim probleme, a na kraju su postajali još veći. Na heroinu nisam osjećao manjak samopouzdanja kao inače, lakše mi je bilo razgovarati s curama… A mislio sam da mogu prestati kad hoću, kaže B.
Nakon tri godine na heroinu, dotaknuo je samo dno.
– Izgledao sam drugačije, imao sam podočnjake, nisam imao snage nizašto. Kad bi mi nedostajalo novca za heroin, kad bih morao počastiti ekipu, znao sam ukrasti teti novce ili prodati aparate iz kuće. Svu svoju vrijednu glazbenu opremu sam prodao. Dotakao sam dno. Dao sam otkaz i shvatio da se moram liječiti.
Cijelo to vrijeme, kako kaže, nije imao podršku od roditelja, ali je imao veliku podršku od tete.
– Teta mi je pokušavala pomoći na razne načine i puno je sa mnom razgovarala. Ali tada je nisam slušao. Tek sam kasnije shvatio što je govorila, kaže B.
U zajednici Susret
U počecima odvikavanja je prvo probao bez supstitucijske terapije. Kaže da su puno bolji rezultati odvikavanja kada se ne uzimaju metadoni, već da je to samo nova ovisnost.
Bio je čist dva mjeseca, no pri prvom susretu sa starim društvom, uzeo je opet.
– To je velika borba. Znaš da to ne valja, ali opet uzimaš. Svaki put misliš da ti je zadnji… Kako ni to baš nije išlo, odlučio sam preseliti u Hrvatsku. Želio sam izbjeći komunu pa sam se prvo probao skinuti s tabletama tramadol, ali mi je bilo loše od njih. Nije bilo druge i otišao sam u zajednicu Susret u Ivanovcu. Bio sam tamo 9 mjeseci i bilo je to ujedno i najbolje i nagore doba u mom životu, priča B.
Terapijska zajednica mu je promijenila život.
– Tamo smo izolirani od svijeta, kao u nekom drugom svijetu. Gledali smo Dnevnik svaki dan i ponekad film i to je bio jedini doticaj s vanjskim svijetom. Puno fizičkog rada i iznimno puno razgovora. Tamo se čovjek suoči sam sa sobom, vidi svoje prednosti i mane, radi na sebi. U komuni sam naučio da je svaki čovjek vrijedan, da imamo samo jedan život i da ga treba živjeti što kvalitetnije, a ne ga uništavati, ističe B.
Umjetnička udruga
Sada je čist godinu i pol.
– Preporodio sam se i ne pada mi napamet više uzeti drogu. A u trenucima slabosti uvijek je dobro s nekim razgovarati. Mene smiruje glazba. Već 10 godina se bavim glazbom, ali to dosad nisam dobro iskoristio. Prošao sam nekoliko tečajeva, snimio dva albuma elektronske glazbe i nekoliko singlova za strane izdavačke kuće. Čak bih trebao ići na turneju u Južnu Ameriku. Sada napokon vidim rezultate svog rada i to me jako motivira. Radim ono što volim i to me ispunjava. Puno je teže onima koji se svaki dan probude, a nemaju nikakvu obavezu, ne mogu raditi ono što vole, kaže B.
Kažu da je u radu spas, a posebno za liječene ovisnike kojima posao ne znači samo ponovnu izgradnju sebe i osjećaj korisnosti, već i put do socijalnog uključivanja, povratak u društvo, novi početak.
– Teško je u ovo vrijeme naći posao bilo kome, a kamoli nama. A kada me već drugi neće zaposliti, zaposlit ću se sam. S roditeljima sam sada u dobrim odnosima i moja majka će se preseliti u Hrvatsku. Zato sam mislio zajedno s njom iz Kali preseliti u Zadar i otvoriti jednu umjetničku udrugu za liječene ovisnike. Znam dosta liječenih ovisnika njih koji su voljni raditi i mislim da bi im udruga puno pomogla. Želio bih drugima pomoći kao što je udruga Porat pomogla meni.
B. smatra da bi djeca trebala biti bolje informirana o drogama i o posljedicama drogiranja.
Predsjednik zadarske Udruge Porat Siniša Kabić kaže kako je resocijalizacija apstinenata od droge trnovit put te da njegova uspješnost ponajprije ovisi o obrazovanju i kasnijem zaposlenju. U provedbi projekta još uvijek najviše problema imamo u privlačenju poslodavaca, moram naglasiti kako su naši korisnici nakon uspješne terapije željni rada i dokazivanja, a ne znam jesu li toga svjesni poslodavci, kao i svih potpora koje mogu ostvariti ako zaposle naše korisnike – istaknuo je Kabić.
