Nakon njezine smrti našao sam ukoričene pjesme. Nasumce sam ih otvorio i pogled mi je pao na stih: “Laž je da vrime liči rane”… – sa suzama u očima kaže Livio Marijan.
Njegova kći Mikela imala je samo 19 godina kada je 8. srpnja 2007. poginula u nesreći na otoku Ižu. Bila je u vozilu koje je sletjelo u provaliju, a uz nju poginuli su i Lucija Antunac (20) i Silvio Sutlović (23). Krivac za njihovu smrt zove se Jure Pavešić, njihov je prijatelj i u vrijeme nesreće imao je 23 godine. Vozio ih je kući s rođendanskog slavlja, u neregistriranom kombiju, bez upaljenih svjetala i brzinom većom od dopuštene. Kada je sletio u provaliju duboku četiri i pol metra, imao je 1,33 promila alkohola u krvi. Teško ozlijeđen, on je preživio. Njegovi prijatelji nisu.
– Znate, Mikela je bila čudo. Studirala je francuski i ruski, ali je govorila i njemački i engleski. Bila je odlična učenica, imala je državnu stipendiju. Umjetnica je bila… Izvrsno je crtala, a svirala je i gitaru. Obožavala je glazbu i imala je kvalitetnu ekipu prijatelja u Zadru. Oni je ni danas nisu zaboravili. Bila je i buntovna i prkosna. Kako li je samo raspravljala o politici i religiji… Zadnju se godinu uozbiljila i počela raditi u Kauflandu. Od zarade je sebi kupila spavaću sobu, a nama platila režije – sa sjetom u glasu, ali i ponosom priča Livio Marijan gledajući kćerinu fotografiju.
S tragedijom koja se dogodila prije četiri godine Lucijina teta Helena Antunac i danas se teško nosi.
– Lucija je bila krasno dijete. Bila je jako vesela, obožavala je Iž. Htjela je ostati ondje živjeti. Na otoku se zaposlila i htjela je studirati književnost. Pisala je pjesme i priče, i to na engleskom. Ne mogu, nemojte se ljutiti, ali ne mogu pričati. Teško mi je – kroza suze govori Helena Antunac.
Ništa lakše nije ni Zlatku Sutloviću, koji drhtavim prstima premeće papirić sa sinovim zadnjim riječima. Silvio je na papiriću zapisao koje ga obveze čekaju – morao je ići na socijalno, pa na pregled u polikliniku, na banku, po indeks… Ništa od toga nije stigao.
Svaki dan putovao
– Silvio je jedini koji je cijelo vrijeme školovanja putovao s Iža u Zadar. Svaki se dan vozio po dva i pol sata trajektom u Zadar. Isto mu je toliko trebalo da se vrati na Iž. Volio je Iž, ali je htio i mora oploviti. Zato je i upisao višu pomorsku. Imao je problema s okom pa smo sve činili da to riješi kako bi se mogao školovati za kapetana. Bio je jako društven. U sobi mu još stoji gitara. Znate, bio je vrlo pedantan. Svaki je dan zapisivao na papirić što treba učiniti sutra – drhtavim glasom prisjeća se sinovih navika Sutlović.
I njega, kao i druge roditelje, najviše pogađa što krivac za smrt njihove djece nikada nije priznao krivnju. Istina, Pavešić je na kraju suđenja pognuo glavu i zaplakao. Odgovornost je priznao, no krivnju ne.
– Ma nije on trebao doći na sud i reći da je kriv. On je nama trebao doći u kuću i reći nam da je kriv. Možda to što je proglašen krivim jest neka zadovoljština, a koliko je osuđen meni nije bitno i to mi neće vratiti dijete – kroza suze kaže Sutlović.
Pavešićevim ponašanjem razočaran je i Marijan.
– Priznao je odgovornost, ali ne i krivnju. Njegovi su nas roditelji drugi dan nakon tragedije tješili. Potom su okrenuli priču i tvrdili da nije kriv. Naposljetku su tvrdili i da nije bio pijan iako je vještačenjem potvrđeno da jest. Njegovi prijatelji govorili su nam da je bio agresivan kada bi popio. Vjerojatno je divljao po cesti i ušao u zavoj… I napravio što je napravio. Meni je Jure žao kao što mi je žao i moga djeteta. Kada je došao iz bolnice, otišao sam k njemu, zagrlio ga i poljubio. Mislit ću na njega svaki dan dok bude u zatvoru. Ipak, osobno mu želim pročišćenje i katarzu. Želim mu da kao liječnik spašava mnoge živote jer će se tako iskupiti za ova tri života – kroza suze zaključuje Livio Marijan i dalje gledajući fotografiju kćeri čiji se život prerano ugasio.
Nije htjela ići na zabavu, a djed ju je na rukama iznio iz provalije
Mikela i Jure daljnji su rođaci, ali jedva da su se poznavali. Nije htjela ići s njima na tu proslavu, a kako joj je bilo govori posljednji SMS koji je poslala prijatelju u Zadru.
Napisala je da joj ondje nije dobro i da bi se najradije pokupila kući. U kombi je ušla samo kako bi se što prije vratila kući. Nije željela da joj se djed i baka brinu. Djed se već brinuo i krenuo ju je tražiti. Nekoliko je puta prošao pokraj provalije u koju su sletjeli. On ju je i našao te je na rukama iznio iz kombija – opisuje Marijan posljednje sate života svoje kćeri.
Poslije izrečene presude Pavešiću kazao je kako bi kazna trebala imati širi društveni kontekst, no njemu se činilo da se suđenje pretvorilo u lakrdiju.
Neka ovo bude opomena svim mladima da pripaze što čine
Slavko Antunac, otac pokojne Lucije, kako su prenijeli mediji sa suđenja, naglasio je da Juri od srca oprašta. Dodao je kako svi dobro znaju što se dogodilo i da se nitko iz toga ne može izvući niti bilo što više popraviti. Stoga je izrazio želju da ova njihova tragedija bude opomena svim mladima da pripaze što čine i kako se ponašaju.
Pavešić do pravomoćnosti izrečene presude ostaje na slobodi.
