Svi ovisimo o ovoj breskvi. Ona nam je život. Ovo sada siječemo noge, stavljamo sebi omču oko vrata. Ali druge nema, jer dalje ovako ne ide – kažu Svemir i Marina Arbanas, poljoprivrednici iz Smilčića koji su odlučili posjeći – 1250 stabala bresaka starih 11 godina. Već su posjekli 200 stabala, a u piljenju ostalih stabala motornom pilom zatekli smo ih usred voćnjaka.
Lijepa plantaža, do svake breskve dovedena voda za navodnjavanje, stabla zdrava, u naponu roda. Breskva iz Smilčića još je odavno postala brend poznat po kvaliteti i urodu, jer je zemljište na tom području upravo idealno za breskve i nektarine. Zašto onda zvuk motorki umjesto veselja berbe? – pitamo Arbanase.
– Znam da je ovo pravi zločin, za piljenje stabala nekad se u zatvor išlo. Kad me ova država natjerala u zločin, onda znate kako mi je. Otkupna cijena breskve od 4 kune po kilogramu jednostavno nas je uništila. Ne samo nas nego i sve koji uzgajaju breskve na ovom području, pa i šire, sve do Metkovića. Ovako dalje ne ide.
– Od 4 kune nama proizvođačima ne ostane ništa. Ali baš ništa! Kada uračunamo troškove repromaterijala, gorivo… još smo u gubitku, bez cijene rada koji smo uložili. Moramo plaćati da bismo proizvodili! Mi smo prepušteni samima sebi, za razliku od poljoprivrednika u Slavoniji koje država ipak štiti i jamči im nekakve minimalne cijene otkupa.
– Ministri ovdje dođu samo kad treba skupljati glasove za izbore, a nas su prepustili na milost i nemilost veletrgovcima, dok državu za nas uopće nije briga. U takvoj situaciji nas su veletrgovci doveli do ruba, do situacije da crnčimo za njih bez ikakve zarade. Zločin je sjeći stabla, ali kad te natjeralo, onda mi je bolje za ništa ležati nego za ništa raditi – kaže nam Svemir.
Kada posiječe 1250 stabala bresaka, ostat ćemu još toliko s druge strane voćnjaka. Pokušat će preživjeti s manjim troškovima i ulaganjima, a ako ne uspije, posjeći će, kaže – sve.
Nemaju ni za kruh
– Što vrijedi da imamo prvoklasne breskve kad od ovoga crnčenja nemamo niti za kruh. A još sam u sustavu PDV-a, moram plaćam mirovinsko i socijalno osiguranje. Eto na što nas je država tjera, da budemo kriminalci. Ali to ne može svatko – pun je ogorčenja Svemir.
Njegova žena Marina priča nam kako je Svemir dragovoljac Domovinskog rata s četverogodišnjim ratnim “stažem”. Majku i oca ubili su mu u kući. Čak i nakon takve tragedije vratio se iz progonstva u Smilčić želeći se, pun entuzijazma, baviti poljoprivredom kako bi šesteročlana obitelj živjela od nje. Dobili su od države u koncesiju na 20 godina četiri hektara zemljišta. Godinama su se snalazili, ulagali, posuđivali novac, vraćali…
Samo za sadnice Svemir je platio 25 tisuća tadašnjih maraka, a za sustav navodnjavanja 300 tisuća kuna. Breskva je zahtjevna kultura. Od Nove godine do rujna ne izlazi se iz voćnjaka, a stalna su ulaganja ogromna. Plavoga dizela Arbanase pripadne oko 700 litara, a samo za crpke za vodu potroše više od tisuću litara dizela. Gdje su još ostali troškovi koje bi cijena trebala pravdati. A ne pravda.
– Cijenom od 4 kune, a lani čak 3,5 kuna za kilogram, ovaj se posao jednostavno ne isplati. Otkupna cijena trebala bi biti najmanje 1 euro ili čak 8 kuna po kilogramu, da bi nama ostala kuna do kuna i po, jer sve ostalo ide na troškove, veletrgovce, prijevoz, ambalažu…
– Da je cijena 8 kuna, svi bismo zaradili. Ovako se veletrgovci međusobno natječu tko će na tržište s nižom cijenom, ali preko nas proizvođača, jer svoje marže oni naplate, a nama ne ostane ništa. Ne znam što ću s ovim zemljištem nakon sječe. Volio bih znati što se to u Hrvatskoj isplati zasaditi, ali zbilja ne znam – zaključuje Svemir Arbanas.
