Sustavna nebriga zadarskih gradskih vlasti prema “kulturi mladih” (te posebno prema njezinim nezavisnim ili “alternativnim” izričajima) poznata je činjenica mnogim mladim ljudima ovoga grada.
Ono malo entuzijasta koji se i upuste u organiziranje takvih kulturnih manifestacija nailaze na mnoge financijske (nedostatna financijska sredstva za projekte) i organizacijske (nedostatak adekvatnog prostora) poteškoće tako da mnogi od njih ili uskoro izgube entuzijazam za takve stvari i odustanu ili se pomire sa činjenicom da iz većine odrađenih projekata izlaze na nuli (u pozitivnom scenariju) ili pak sa dugovima.
Takva sustavna “kulturna politika” gradskih vlasti prema mladima može se okarakterizirati kroz stav, kako je to učinio Vedran Stošić-Miočić (udruga Šigureca), kako “mladima ne preostaje ništa osim igle, boce i ulice!”. U ovako izraženom stavu ulica se pojavljuje u negativnom kontekstu (kao mjesto gdje mladi ne bi trebali biti, ili ako tamo jesu to je samo zato jer nemaju biti gdje drugdje) ali i kao mjesto kojeg mladi (u nedostatku nečeg drugog) ipak imaju. U kontekstu u kojem im administrativne i socijalne institucije nude malo ili ništa, mladima ulica ipak preostaje, zdravo za gotovo, i nudi ipak nešto (besplatno bivanje na njoj i njezinu besplatnu uporabu). Pa ipak, krećući od ovakve karakterizacije “kulturne politike” i smještajući je u kontekst rastuće komercijalizacije grada kojoj posebno svjedočimo zadnjih nekoliko godina, cilj ovog članka je propitati koliko su te ulice kojima smo prepušteni još uvijek naše, odnosno, koliko se taj samorazumljivi javni prostor iz dana u dan sve više otima, ne samo mladima nego i svom ostalom lokalnom stanovništvu.
Promatrajući tako gospodarski razvoj Zadra u zadnjih nekoliko godina možemo primjetiti sljedeće (povezane) procese – komercijalizaciju (posebno javnog prostora), inzistiranje na “turističkom imidžu grada”, rast kontrole gradskih površina te posljedično tome smanjivanje “uporabne vrijednosti” samoga grada za lokalno stanovništvo, te posebno mlade.
Iz geografije grada u geografiju kapitala
Na razini “gradskog pejzaža” tako u zadnjih nekoliko godina možemo vidjeti intenzivno širenje terasa kafića i restorana po javnim površinima Poluotoka – ulicama, nogostupima, trgovima i čak, kao u slučaju rive i obližnjih kafića, po zelenim površinama. U nekim slučajevima, poput recimo Varoške ulice, širenje je poprimilo tolike intezitete da je ostalo svega pola metra (ako i toliko!) za normalnu fluktuaciju stanovništva, a poznate su i situacije kada se ulice takvoga tipa jednostavno “začepe” od gužve.
Hodajući gradskim ulicama, posebno u jeku turističke sezone uprizoruju nam se razne pizzerie, kafići, restorani, fast-foodovi, slastičarnice, štandovi, rent-something punktovi itd. Ono što povezuje sve te objekte, u svoj njihovoj gastronomskoj i drugoj “raznolikosti” jest jedan isti cilj – stjecanje profita, dok su adresanti konzumacije prije svega turisti (pretpostavljeno – zbog svoje veće moći potrošnje). Sadržaji, konzumetski paketi ponude i cilj – sve je okrenuto turizmu i sezoni, a dobrim dijelom to stoji i za sam cijelogodišnji kulturni program (čak i manifestacije koje žele imati nekakav “art” u svojem sadržaju – poput KalelargaArt – nisu ništa drugo doli reprodukcija klasične komercijalne turističke ponude). Lokalno stanovništvo, te posebno mladi (kao društvena grupa koja čini veliki dio radne snage turističkog sektora) ljeto provodi radeći, prodajući svoju radnu snagu i oplođujući kapital te tako stvarajući profit svojim šefovima. U nekom određenom smislu i oni postaju tek dio turističkog pejzaža na usluzi, kao i cijeli grad, turistima. Kada i sam grad (u svojem geografskom, kulturnom, ekonomskom itd. smislu) postane objektom takve akumulacije kapitala možemo govoriti o komercijaliziaciji javnog prostora i socijalnih sadržaja ili, drugim riječima, o transformaciji “geografije grada” u “geografiju kapitala” (budući se funkcija prostora mjeri njegovim ciljem, a to je u ovom slučaju profit).
Riva kao terasa kafića
Na prvi pogled pogled ovi se procesi mogu činiti samorazumljivima, neproblematičnima te kao da nemaju puno veze sa svakidašnjim životom lokalnog stanovništva i mladima. Međutim, druga i konkretna strana ovog procesa je sve veća nedostupnost gradskih površina (koje su sada komercijalizirane – pretvorene u robu za razmjenu i stvaranje profita) njegovom lokalnom stanovništvu. Kada neki prostor i sam postane roba (razmjenska vrijednost, u ovom slučaju sa stvaranje profita) njegova uporabna vrijednost se gubi, ili se ona ostvaruje samo putem neke druge razmjene (u ovom slučaju plaćanja za korištenje).
U Zadru postoje brojni primjeri za to, iako nisu svi direktno povezani sa procesom komercijalizacije ali jesu u njezinoj funkciji i logici zgrtanja profita. Tako se recimo izgradnjom Morskih orgulja i Pozdrava Suncu, te zakonima o zabrani kupanja na tom dijelu Rive, istovremeno zabranjuje kupanje kvartovskom stanovništvu Kampa Kaštela koje je generacijama koristilo to područje za kupanje. U konkretnom slučaju jedina je sreća to što se stanovništvo tog kvarta, kao i Poluotoka, oglušilo na te zabrane, a komunalni redari (još uvijek) ne provode dosljedno zakon. No unatoč tome – i zakonski – kupanje na orguljama predstavlja prekršajni prijestup. Prekršajni prijestup predstavlja i druženje (uz pivo) na Rivi (posebno na potezu od Šetnjice do Hotela Zadar), koje je već dugo vremena popularno okupljalište “zadarskih alternativaca” (posebno mladih). Od ovog se ljeta to okupljalište izgubilo pod udarom kapitala budući je grad izdao koncesiju obližnjim kafićima na još jednu terasu i to direktno na području na kojem su se družili “alternativci”. I opet je sva sreća u tome da alternativci imaju poprilično “nomadski” karakter pa će se već nekako snaći i naći neko drugo mjesto (neku novu “rupu”) za druženje, koje još uvijek nije pod udarom kapitala.
Međutim, činjenica ostaje da je takvih prostora – na kojem se može jeftino piti pivo i jednostavno “samo blejati” – iz dana u dan sve manje. Kao što je sve manje prostora na kojem se može tek besplatno družiti (u bilo kojem smislu te riječi), a upravo to je jedna od značajki javnog prostora (mogućnost besplatnog – uporabnog – korištenja).
Povezano s početkom teksta – nepostojanjem “kulturne politike” spram mladih i njihovoj prepuštenosti “igli, boci i ulici” (kao jedinim aktivnostima i mjestima boravka) – mogli bismo ustvrditi da ukoliko se procesi komercijalizacije i kontrole nastave i radikaliziraju – mladi možda riskiraju da ostanu i bez onoga što su do sada neupitno imali. Tako ne samo da postoji opasnost da mladi više neće imati mjesto za izražavanje i kulturne događaje – posebno zimi jer pravo pitanje za stanovnike ovoga grada nije kako Zadar živi ljeti, nego upravo suprotno; kako on živi zimi? – već postoji i ozbiljna prijetnja da mladi izgube i ulice! Ako se to ostvari mladi će se svesti uglavnom na jeftinu ljetnu radnu snagu koja zgrče profite svojim šefovima i gradu, iako od njih nazad dobiva malo ili ništa.
