Prvi dalmatinski gay pride održan protekloga tjedna u Splitu obilježen je sramotnim događajima. Bilo je to pomalo i za očekivati u homofobnoj Hrvatskoj, ali i gradu Torcide koji se drži svoje tradicije i teško priznaje novo i drugačije. I dok se nekoliko dana nakon povorke ponosa, koja je pretvorena u povorku nasilja, raspravlja tko je kriv i je li splitski pride uspio ili propao aktivisti za prava gay osoba ne odustaju, spremaju se za deseti gay pride u Zagrebu koji će se održati sljedeće subote. U zagrebačkoj povorci ponosno će marširati i najpoznatija zadarska aktivistica za prava gejeva i lezbijki Mima Simić, sestra zadarskog književnika Romana Simića.
Mima Simić, književnica, filmska kritičarka, prevoditeljica te suvoditeljica obiteljskog benda “Drvena Marija” s bratom Romanom Simićem te lezbijska aktivistkinja hrvatskoj je javnosti najpoznatija po svom javnom autanju u HTV-ovu kvizu Milijunaš na Uskrs 2007. godine kada je javno objavila da živi s curom.
Mima je, naravno, sudjelovala i na splitskom gay prideu koji je za nju kao Dalmatinku imao i posebno značenje.
Kako si ti kao Dalmatinka, ali i kao lezbijska aktivistkinja doživjela splitski gay pride? Je li to bio potpuni poraz ili ipak pobjeda?
– Splitska riva je bila mjesto tolerancije otprilike koliko i Hitlerova Njemačka. Vlast je (tj. gradonačelnik Kerum) eksplicitno podržala fašističke ispade huligana koji su toga dana predstavljali Split – jer uvijek te predstavljaju oni najglasniji, najvidljiviji i s najtežom artiljerijom. Crkva je preko svojih opskurnih predstavnika slala poruke mržnje, kojima su se pridružili i lokalni mediji – konkretno Slobodna Dalmacija, koja je potpisivala mržnju citirajući mentalno i etički ograničene izjave “javnih” ličnosti koje normalan čovjek ne bi tražio ni upute na cesti. Konačno, policijski vrh se pokazao sasvim nesposobnim i/ili nespremnim zaštititi miroljubivu povorku. Nasađena na ovakve razvaljene temelje ljudska prava jednostavno su neodrživa. No, premda je splitski pride za Split, njegovu vlast i njegove građane (kako one ruku podignutih u pozdrav Führeru, tako i onih koji mrze iz sjene) bio apsolutni poraz i sramota, za LGBT vidljivost i borbu za LGBT prava splitski pride bio je nedvojbena pobjeda. Mikropobjeda, možda, ali takvima je popločan put do demokracije.
Jesi li očekivala takve reakcije Splita?
– Inače, očekivala sam da će biti huligana koji će biti spremni na nasilje, ali nisam očekivala da će dobiti tako zdušnu podršku svih institucija – to mi je bilo golemo razočarenje. A kada predsjednik Josipović elegantno (perući ruke) kaže da to u Splitu nije bila prava slika Hrvatske, ja bih ga lijepo zamolila da nam se pridruži na jednom od sljedećih prideova – u Zagrebu ili u bilo kojem drugom lijepom našem gradu, pa da na svojoj koži osjeti kako je biti peder u Hrvatskoj i bi li takvu sliku objesio na zid dnevne sobe. Komentar premijerke da je policija dobro odradila svoj posao nalazim osobito duhovitim – pretpostavljam da se gospođa Kosor sprema za karijeru komičarke kada napokon odstupi s vlasti.
Podržala bih zadarsku inicijativu
Što misliš kako bi se priča odvijala da se gay pride održao u Zadru? Bi li sudionici parade prošli bolje ili gore nego u Splitu?
– Zadar je nešto manji od Splita pa vjerujem da bi proporcionalno tomu bilo i manje huligana. Teško mi je zapravo procijeniti situaciju u milom mi gradu jer tu provodim sveukupno tjedan dana godišnje. Dakako, mnogo toga ovisilo bi i o “pripremi terena” – o tome kako bi se postavila zadarska vlast i mediji – bi li pokušali educirati javnost ili raspirivati mržnju. Nekako lokalpatriotski volim vjerovati da bi stvari prošle konstruktivnije na Poluotoku, ali da mi je moć proricanja jača strana živjela bih od klađenja, a ne od pisanja.
Hoćeš li pokušati u budućnosti dovesti gay pride u Zadar kada je Split razbio led?
– Mislim da je bitno da se LGBT pokret generira u vlastitoj sredini. Splitski pride organizirala je ekipa iz Zagreba u suradnji s lokalnom udrugom, i to je izuzetno važno. Kada bi se u Zadru pokrenula inicijativa u njoj bih rado sudjelovala i podržala na sve moguće načine. Ali bitno je da se pederi i lezbe iz samoga Zadra (a ne mi kukavni egzilanti) osvijeste i požele izaći iz ormara i shvate da – što god netko mislio o njima – imaju pravo na vidljivost i glas, i sva prava pred zakonom i u njemu.
U Zagrebu se sprema deseti gay pride. Misliš li da su Hrvati od prvog gay pridea u Zagrebu pa do ovog u Splitu napredovali i da će jednog dana u bližoj budućnosti moći prihvatiti istospolne zajednice?
– Ne znam kako bismo definirali bližu budućnost, ali da će istospolne zajednice postati hrvatska stvarnost nedvojbena je i neporeciva činjenica. To se nakon godina/desetljeća borbe dogodilo u brojnim državama Europe i ostatka domicilnog nam geoida, i nije se dogodila nikakva kataklizma ni smak svijeta. Unatoč zlogukim upozorenjima da će pederi i lezbe uništiti demografsku sliku svijeta, brojka od sedam milijardi stanovnika (kojekakvih opredjeljenja) nekako kao da pobija tu teoriju.
Javno si se autala u HTV-ovu kvizu “Tko želi biti milijunaš?” i na taj način uzburkala si hrvatsku javnost. Što to uopće znači biti aut?
– Biti aut znači ne sramiti se toga da si peder ili lezba, ili bipsić – da se s partner(ic)om istoga spola držiš za ruke ili poljubiš, baš kao što to radi tzv. normalna populacija. Biti aut znači ne lagati obitelji, prijateljima, na poslu, u školi, kod liječnika ili na ulici – iz straha da će te odbaciti, otpustiti ili prebiti. Biti aut znači ne sramiti se vlastite drugačijosti, i ne dopustiti da te zbog nje diskriminiraju. Biti aut, ultimativno, znači suočiti društvo s nepravdom koju nanosi drugačijima.
U Zadru sam uvijek aut
Je li lakše biti gay u Zagrebu ili u Zadru?
– Biti aut u Zagrebu je lakše, no biti aut u drugim hrvatskim sredinama, to je sigurno – no nije nužno uvijek i svuda preporučljivo. Na homofobnog nasilnika možete naletjeti i u New Yorku, pa i s autanjem valja mudro. Inače, ja sam i u Zadru uvijek aut – jednom su me neki klinci zbog toga kamenjem gađali na Forumu, ali to me nije vratilo u ormar.
Zašto je toliko važno da se gejevi i lezbijke afirmiraju javno i da se gay pride parade održavaju?
– Nažalost, povijest je pokazala da potlačene skupine svoja prava neće dobiti na srebrnom pladnju, nego ih moraju tražiti, a kada umiljata molba ne pomogne, sljedeći korak je izaći na ulice. Zašto ne pitate ljude koji štrajkaju kojeg će im vraga to, i zašto bolje uvjete ne traže u svoja četiri zida? Je li vam danas čudno što su žene ili crnci izlazili na ulice i stradavali zbog svojih zahtjeva? Biste li i njih, da se možete načas vratiti stoljeće, dva unatrag, pitali što će im to paradiranje, to skandiranje, to neumjesno i histerično zahtijevanje? Smatrate li njihove tadašnje zahtjeve suludim, sramotnim, neprihvatljivim? Vjerojatno (nadam se!) – ne. Ipak, u to vrijeme većina ih je upravo takvima smatrala. Jednog će dana i ova borba biti samorazumljiva povijesna činjenica i nitko se neće pitati kako ih nije bilo sram tražiti jednakost i ravnopravnost.
Zahtjev nema veze sa seksom
Dakle – to je smisao pridea danas. Prideom ne tražimo dopuštenje da se seksamo s kim hoćemo u svoja četiri zida – Prideom tražimo jednaka prava u zakonu bez obzira na to kojeg nam je spola partner/ica. Ovaj zahtjev nema apsolutno nikakve veze sa seksom ni sa spavaćom sobom, on ima isključivo veze sa zakonom. Ljudi ovu činjenicu gube iz vida (možda i zbog suzavca) jer im je sama ideja netradicionalnog seksa toliki tabu da im se mozak blokira i nije u stanju obavljati najjednostavnije misaone radnje, a demokracija postaje tek višesložna riječ koju iskeženih očnjaka nisu u stanju izgovoriti.
Valja napomenuti da je pride (kao politička povorka) samo jedna od strategija borbe za ravnopravnost LGBT osoba, ali je najvidljivija – i možda upravo zato tzv. normalnim (odnosno privilegiranim) ljudima najviše smeta. No, upravo je vidljivost u svijetu, na ulici, ključ emancipacije lezbijki, gejeva, biseksualnih… osoba – jer ako te čitav život tjeraju da se sramiš jer si drukčiji, tjeraju te da je skrivaš da ne bi nastradao/la, izlazak na ulicu postaje dvostruko revolucionarna poruka – poruka sebi, a potom i društvu; istovremeno intimna i besramna afirmacija vlastitog postojanja, i javni poziv na društvenu promjenu.
Što dodati kao zaključak cijele ove priče?
– Imam osjećaj da je sve rečeno toliko banalno i razumljivo da me naprosto sram što sam morala objašnjavati. S druge strane, objašnjavati se očito mora, jer tek kada ljudi shvate da su pederi i lezbe vaši susjedi, prijatelji, sugrađani, obitelj – kao i da su politički subjekti – baš kao i svi vi – koji u krvavo izborenoj demokraciji moraju imati jednaka prava kao i vi – tek onda će se pride povorka moći prošetati Poluotokom bez policijske zaštite, tek onda za pride više neće biti potrebe.
– Tužno mi je da se predstavnici religije koja u svojoj srži (i teoriji) promiče ljubav na taj način odnose prema osobama miroljubive seksualne i emocionalne orijentacije. No, nije mi i nevjerojatno – povijest religija ispisana je s daleko više krvi no ljubavi, a i danas se većina ratova vodi upravo na vjerskoj osnovi (ili barem na osnovi koja se izvanjski manifestira kao vjerska). S druge strane, u svijetu postoje brojne crkve koje su homoseksualnost najnormalnije prihvatile i integrirale u vlastiti sustav vrijednosti, no to vam Slobodna Dalmacija i Glas koncila neće prenijeti. Istinski mi je žao pedera i lezbi koji su u Hrvatskoj vjernici i koji upravo zbog ovakvog netrpeljivog stava crkve čitav život provedu mrcvareći se i proizvodeći laž i frustraciju, odnosno nesreću, prema sebi i bližnjima.
