Mlada veterinarka Petra Kovačić vjerojatno je jedna od rijetkih zadarskih ljubiteljica bradatih agama – egzotičnih životinja iz porodice guštera. I dok većina gradskih vlasnika kućnih ljubimaca svoj životni prostor najčešće dijeli s kakvim psom ili mačkom, Petra se odlučila na suživot s mnogo raritetnijim kućnim ljubimcima – s dva egzotična primjerka povećih guštera, s četverogodišnjom Bambaulom i dvogodišnjim Ludvigom.
– U agame sam se zaljubila savim slučajno, na fakultetu. Do tada nisam pokazivala veći interes za egzotične životinje. No, upisavši veterinu, počela sam se družiti s ljudima koji su veliki ljubitelji egzotike, koji ne samo da imaju egzotične, a i opasne kućne ljubimce, već se bave i njihovim uzgojem, bilo škorpiona, pauka ili guštera. Svoju su ljubav prenijeli i na mene iako moram priznati da su mi gušteri oduvijek bili zanimljivi, još od djetinjstva. No, bez neke prevelike ljubavi, sve do faklulteta, sve do jednog dana kada sam kupila terarij i uzela svoju prvu agamu, svoju Bambaulu, priča Petra.
Veterinarka po struci Petra se temeljito uhvatila posla, uredivši najprije primjereno terarij, a onda se i angažiravši za nabavu hrane primjerene apetitu svoje nove kućne ljubimice.
– Agame ne zahtjevaju puno brige, mogu boraviti samo u terariju, no ja ih ipak puštam po kući. Za razliku od najraširenijih iguana koje su isključivo biljožderi, agame su i biljožderi i mesožderi. Jedu crve, skakavce, zrikavce, žohare… Nabavljam im ih u Zagrebu od svojih dragih prijatelja te pazim da budu živi jer ih agame jedino žive konzumiraju. Uglavnom ih držim u plastičnim kutijama, crve u piljevini, a žohare na kartonskim kutijama od, primjerice, jaja. Održavam ih živima tek toliko koliko je potrebno za prehranu moje Bambaule i Ludviga. Dajem im malo povrća ili pseće hrane da bi preživjeli koliko je to potrebno. Agame inače dok su mlađe više naginju mesu, a kako stare sve više su biljojedi. Rekla bih da je omjer 30 naspram 70 posto u korist mesa kada su mladi i obrnuto kada su stariji. Riječ je o grozno proždrljivim bićima, mogu i jesti i jesti i jesti…
Tako, ako se ne kreću, treba paziti da se ne udebljaju što zna biti čest slučaj ako su stalno u terariju. Kod mene to nije problem jer ih često puštam po kući te im doziram hranu. Primjerice, jedan crv dnevno, pa onda drugi dan samo povrće. Piju jako malo jer su pustinjske životinje te onu hidrataciju koja im je poterebna uzimaju preko povrća. Voda u terariju stoga postoji samo da bi se regulirala vlaga.
No zahtjevaju UV lampe jer ne mogu sintetizirati D vitamin. Dakako, bilo bi bolje da to rade uz pomoć sunca no kako je riječ o hladnokrvnim životinjama ne mogu na sunce kada je hladno već samo ljeti. Temperatura u terariju mora biti konstantna pa držim osim UV lampe i jednu lampu za toplinu ispod koje bude i do 45 stupnjeva kako bi nakon hranjenja moji ljubimci imali priliku smjestiti se ispod i bolje probaviti hranu. Kada to obave, dovoljno se zagriju, maknu se i potraže novu lokaciju za obitavanje, dodaje Petra.
Iako agame nisu druželjubljive kao neki drugi kućni ljubimci Petra naglašava kako može reći da reagiraju na ljude.
– Ne znam da li reagiraju isključivo na mene, ne mogu to reći, no da reagiraju na ljude jasno se može zaključiti. Kada netko uđe u sobu obavezno se približe staklu terarija te traže da ih se pusti van. Znam da bi im bilo dosadno da ih nema dvoje pa sam ciljano nabavila dvije agame da se druže. Odlučila sam se za mužjaka i ženku da se mogu spariti, no to do sada nisu napravili što je dosta rijetko, da se mužjak i ženka ne spare, ističe Petra.
Labrador ipak na prvom mjestu
S Bambaulom i Ludvigom ne završava priča o kućnim ljubimcima u stanu Kovačičevih s obzirom da obitelj ima još jednog kućnog ljubimca – psa Lobu. Šestogodišnji labrador već je navikao na guštere, mirno funkcioniraju u međusobnoj toleranciji, no na daljinu.