Lista čekanja za smještaj nam je najduža otkad postoji zadarski Dom za stare i nemoćne. Krajem prošle godine na listi čekanja sam imao 567 ljudi, a već sada ih je 652, a od toga čak 219 nepokretnih.
Razumijem ljude i velike probleme u obiteljima, ali što da poduzmem? Otvorili smo lani i dva manja odjela na otocima, koja su se popunila u trenu, kaže Grgo Šoša, ravnatelj Doma za stare i nemoćne osobe u Zadru.
Drugih domova za smještaj starih i nemoćnih u Zadru nema, osim za psihički oboljele starije osobe. I tamo su liste čekanja sve duže. Zadarski Dom za stare i nemoćne, koji prima ljude sa širokog područja Zadra, može primiti samo 372 korisnika.
Trećinu popunjenih kapaciteta čine nepokretni korisnici, a upiti su doslovno svakodnevni unatoč cijenama.
– Nepokretni korisnici u jednokrevetnoj sobi Dom mjesečno plaćaju 3200 kuna, u dvokrevetnoj 3000, a u trokrevetnoj 2800 kuna, kaže ravnatelj Šoša. U tu je cijenu uračunato sve, uključujući i pelene.
Pokretni korisnici plaćaju 2400 kuna za jednokrevetnu sobu te 2200 kuna za dvokrevetnu. Za apartman, koji podrazumijeva dvije jednokrevetne sobe sa zajedničkom kupaonicom, plaća se 2370 kuna.
– Teško je reći koliko će netko čekati na smještaj u Dom, u svakom slučaju najmanje dvije godine. To je minimum, a može biti i znatno više. Razlog tome su i oni koji dolaze mimo liste čekanja, a to su korisnici koje nam “šalje” Centar za socijalnu skrb ili, primjerice, roditelji poginulih branitelja, kaže ravnatelj Šoša.
Međutim, ni u dva doma koji primaju psihički bolesne odrasle osobe situacija nije lakša.
Ravnateljica Doma “Sveti Frane” na zadarskom Poluotoku Marija Pletikosa kaže da i hitni slučajevi, koje šalje Centar za socijalnu skrb, ne mogu biti odmah primljeni, nego i za njih postoji lista čekanja, a tek onda slijedi popunjavanje s “obične” liste.
U “Svetom Frani” su 63 korisnika, od kojih su 33 nepokretna, a na listi čekanja je čak 90 ljudi.
Na smještaj se čeka oko tri godine, a cijene su u prosjeku oko 2000 kuna. I u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Zemuniku, koji ima stotinu nepokretnih i 50 pokretnih korisnika, postoji lista čekanja.
Na njoj je 130 osoba, a pritisci za smještaj u Dom, prema riječima ravnateljice Davorke Krnčević, golemi su. Legalni (registrirani) privatni domovi za stare i nemoćne su rijetki, jer ih država ne subvencionira, pa je i najpoznatiji takav dom, “La vita” u Crnome, gotovo pred gašenjem.
– Jedini sam u mreži domova, a Ministarstvo mi šest godina ne omogućuje da potpišem ugovor jer bi tada oni plaćali razliku do ekonomske cijene. Ostat ću na ulici, a uložio sam ogroman novac u ovaj Dom. Svoje zaposlenike ću poslati na biro, a htio sam širiti kapacitete. Nemam se više kome obratiti, kaže Zlatko Vuković, vlasnik “La vite”, Doma s četiri objekta.
U ovom domu nema liste čekanja – iako može primiti 42 osobe, a po potrebi i više, u domu je smješteno 30 korisnika. Cijena je za svih ista: 4000 kuna. Očito je previsoka da bi se Dom popunio, iako nije mijenjana šest godina. Računa se da je ekonomska cijena pet do šest tisuća kuna, zbog čega je “La vita” praktično pred gašenjem.
Nedostatak odjela za dementne osobe
Najveći problem u ovom sustavu jest nedostatak odjela za dementne osobe. U Zadru ih nema, naš Dom je jedini koji ima takav odjel.
Možemo ih primiti 14, ali oni nisu samo dementni, nego imaju i dodatne psihičke teškoće, kao i svi naši korisnici. Ne možemo primiti osobe koje su “samo” dementne, a taj problem je ogroman, u obiteljima i u društvu, kaže Davorka Krnčević, ravnateljica Doma u Zemuniku.