Bilo je strašno, zastrašujuće i neopisivo, to nije bio jedan potres već serija rušilačkih potresa, svjedočila je jučer telefonom našem listu Dunja Maričić, Zadranka na stručnom usavršavanju na Ochanomizu Sveučilištu u sjevernom dijelu Tokija. Nastavlja da je nju, i nekoliko njenih prijateljica, prvi potres zatekao u Shinjukuju (najprometnijoj stanica gradske željeznice na svijetu)
– Srećom bilo je to nakon izlaska iz vlaka, a ne u vožnji jer je uz tutnjavu nestalo struje. Divna je sreća što je ovo Japan i nitko nije zavikao niti počeo trčati, inače bi u stampedu stradalo puno ljudi. Potom smo počeli izlaziti na površinu, učinili su to ljudi iz stotina okolnih nebodera te nas se skupilo na desetke tisuća. Treslo je tako da se nije moglo stajati, pa nas se mnogo spustilo na pod. Potom smo se uputili prema evakuacijskom centru – disciplinirano i uvježbano. No tamo mjesta više nije bilo pa je nas desetak tisuća stajalo pred ulazom, ali izvan okruženja nebodera. Gledanje u nebodere od 100 katova kako se tresu bilo je jezivo. No osim puknutih stakala, blokade telefonskih veza i struje te prekida vlakova, rušenja u ovom centralnom dijelu nije bilo, govori Dunja Maričić i dodaje da je povratak kućama trajao satima.
– Potres je počeo iza 14 sati, a u dom smo stigle oko devet navečer. Putem su već pojedini restorani radili pa se moglo nešto pojesti i popiti nešto. Japan spreman na najgore nesreće ali i za njih je ovo bilo nešto strašno. U domu gdje mahom borave strane studentice preporučili su nam da spavamo u lobiju, odnosno zajedničkom prizemnom prostoru. Slušamo vijesti, tsunami je načinio ogromne štete, u međuvrmenu u Tokiju se otvara jedna po jedna linija metroa, ispričala nam je potresena Dunja Maričić.
