Drugoga dana nastavka dokaznog postupka u suđenju bivšem načelniku Općine Galovac Slavku Šari i njegovim suradnicima Marijanu Burčulu i Marinu Ćosi pred Županijskim sudom u Zadru, detaljno su obrazlagane blagajničke isplatnice za koje se Šare tereti da je tijekom 2002. godine kao primatelje novca lažno naveo imena više fizičkih osoba.
Slavka Šaru i njegove suradnike optužnica ukupno tereti za podizanje više od 100 tisuća kuna gotovog novca sa žiro-računa općine i isplaćivanje gotovine iako za to nije bilo nikakve valjane osnove.
Prije početka iznošenja svoje obrane, bivši je načelnik sutkinji Enki Moković uručio knjigu sažetaka za putne naloge o kojima se raspravljalo dan prije, koju je sam izradio kako bi razjasnio otpužbe za lažiranje i pribavljanje protupravne imovinske koristi.
Šare je bio toliko drzak, da je sutkinji priložio i popis zakona o korištenju čeka i mjenice u RH, sa svim izmjenama i dopunama, kako bi ih Sud proučio!
– Općina Galovac imala je opravdane troškove za izradu prostornog plana kojega smo umjesto 400 tisuća kuna platili svega 25 tisuća, kao i za cestu kroz mjesto što su tada bili naši najveći i najvažniji projekti.
„Cestu života” vrijednu 2,5 milijuna kuna smo zahvaljujući pomoći Hrvatske vojske platili svega 35 tisuća kuna.
Ništa od toga novca nisam sebi prisvajao, ponašali smo se kao dobri gospodari kako bi u toj bivšoj mjesnoj zajednici, a sada Općini Galovac, stvorili bolje uvjete za život mještanima i sebi, a isto su se tako ponašali i Burčul i Ćoso, niti oni se nisu okoristili – kazao je Šare.
Potom je potanko obrazlagao svaku pojedinu isplatnicu, tvrdeći kako su sve isplate opravdano provedene, ali ih nisu pratile valjane isplatnice koje su pisane naknadno i lažirane, što je potvrdio i Marijan Burčul. O isplatnici na 2 tisuće kuna koja glasi na njegovo ime, Slavko Šare je kazao:
– Ja sam kao načelnik Općine Galovac dobio nalog iz vojnog učilišta HRZ-a Rudolf Perišin da organiziram tajnu večeru za 26 vojnih atašea nakon međunarodne vojne vježbe koja se u to vrijeme održavala na području Zemunika i Galovca.
Večeru koja je imala veliku sigurnosnu razinu, organizirao sam u svojoj kući uz pomoć obitelji i suradnika i na njoj su bili vojni atašei koje tadašnji župan Zadarske županije Šime Prtenjača nije htio niti primiti.
Na večeri je bio i tadašnji zamjenik ministra obrane Zlatko Gareljić u bijeloj košulji bez kravate i još neki visoki dužnosnici.
Podigao sam tada i više od 2.000 kuna sa općinskog računa kako bih kupio namirnice za večeru, jer sam kao načelnik uostalom imao pravo na 10 tisuća kuna za opravdane troškove. Problem je međutim što su sve te isplatnice nestale – kazao je Šare.
– Njihov je šef bio jedan Iranac, musliman, koji nije niti znao što je janjetina. Tada je prvi put probao kod nas – nadovezao se Burčul dodajući kako su goste služili njegova i Šarina supruga. Točilo se domaće Šarino vino, pa su troškovi bili samo za namirnice, ali on ne zna koliki.
Meso su kupili kod mesara iz Galovca Rafaela Burčula, koji je tada bio i općinski vijećnik, pa se kod njega meso često kupovalo i na dug, a onda plaćalo gotovinom, kada bi je bilo na općinskom računu.
Hrvatski vojnici dobivali su za svoj rad po 500 kuna dnevno, što je isplaćeno njihovom zapovjedniku Ivanu Maretiću u ukupnom iznosu od 6 tisuća kuna, a Općina im je popravila i mjenjač na radnom stroju, te ih svakodnevno hranila marendama i pićem…
