S ovako mizernim plaćama s kojima se ne može kupiti ni najosnovnije za život pomisao na bacanje hrane nezamisliva je. Nezamisliva bi trebala biti i ljudima s pristojnim primanjima. No često nije tako. Tone i tone iskoristive hrane završi u kantama za smeće. To je već postalo globalnim problemom. Nužna je promjena navika i razmišljanja.
Manje ili više, svi ponešto hrane bacimo, ali o tome nerado javno govorimo. Rijetki su oni koji će priznati što i koliko hrane završi u kanti za smeće. Uglavnom, najviše se hrane baca poslije nekog slavlja jer svi imamo osjećaj da ćemo premalo napraviti kad nam gosti dođu. Tako se bacanjem hrane kućni proračun neprimjetno, ali ne nezanemarivo smanjuje.
Odbačenom, ali jestivom hranom iz njemu obližnje trgovine Josip Krznarić, predsjednik Udruge Bokci, dvaput tjedno nahrani desetak siromašnih ljudi. Najviše se baca kruh. A zavirite li u bilo koji gradski kontejner, i sami ćete se lako uvjeriti. Prema procjenama, u Hrvatskoj se godišnje baci oko 90 tisuća tona kruha, 20 kilograma po obitelji.
Koliko točno hrane građana završi u kontejnerima, nemoguće je reći. Nitko o tome u ovoj državi ne vodi računa, ne istražuje, ne evidentira. Postoje samo grube procjene, kaže poljoprivredni analitičar Stipan Bilić. Potrošači, prema potrošačkim cijenama, potroše hrane za 40 milijardi kuna. Ako se baci od toga 4 do 5 posto, to znači da se bace dvije milijarde.
Prije tri godine u varaždinskoj županiji proizvođači su zaorali i bacili oko 200 tona salate i kupusa. Zbog jeftinog uvoznog povrća, Željko Zagorec, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara, nije mogao prodati svoje pa ga je radije zaorao, nego dao u bescijenje. Teško je pouzdano reći koliko domaćeg povrća propadne.
Propada i domaće voće. Željko Banjavčić, predsjednik Hrvatske voćarske zajednice, rekao nam je zašto kvalitetnu domaću jabuku naši proizvođači teško mogu prodati trgovačkim lancima: hrvatska jabuka je po standardima hrvatske države, tj. Ministarstva poljoprivrede, prva klasa, ali je trgovci uzimaju kao drugu klasu jer traže 7,5 centimetara, znači pola centimetra joj fali da bude prva klasa.
Kvalitetne domaće jabuke, umjesto na policama, ostaju u kućnim skladištima i propadaju jer ih trgovački lanci ne žele platiti onoliko koliko one vrijede. Tako propadne petnaest posto proizvedenog voća, 1500 do 2000 vagona.
Hrvatska nema dovoljno skladišta u kojima bi čuvala hranu, prerada voća i povrća tek je u začecima, a uvoz i dalje uništava domaću proizvodnju. A kao država osim kave i južnog voća ne trebamo uvoziti nijedan proizvod.
Stručnjaci savjetuju: planirajte kupnju hrane unaprijed, ne idite u kupnju gladni i svakako iskoristite hranu koja vam preostane. Kod se na to gleda kao na škrtost. No nije sramota biti štedljiv, sramota je razbacivati se hranom.
















