Kad je Ben Shinozaki, američki galerist iz Minneapolisa, na Facebooku vidio portret Clinta Eastwooda koji je nacrtao Zadranin Dino Dević, bio je uvjeren kako je zapravo riječ o fotografiji. Ili barem photoshopu. Ovaj 33-godišnji Zadranin na takve se reakcije već naviknuo.
Njegovi portreti, naime, toliko su realistični da je na prvi pogled zaista teško povjerovati da je riječ o crtežu. U maniri pravog poslovnog Amerikanca, Shinozaki je odmah reagirao i Dinove radove sada izlaže u svojoj “Lee’s galery”.
I tako je priča o samoukom slikaru iz zadarskih Arbanasa, koji za sebe voli reći kako nije klasični umjetnik, dobila i prekomorsku dimenziju. Ljubav Dina i olovke počela je još u djetinjstvu. Talent za crtanje naslijedio je od oca. Kroz osnovnu i srednju školu crtanje je vježbao radeći portrete svojih profesora.
Kaže, cijelo je vrijeme znao da ima to u sebi i pritiskao ga je osjećaj da sa svojim talentom mora napraviti nešto konkretno. Tako je i bilo. Počelo je sramežljivo, tu i tamo s pokojim portretom i zidnim muralima, da bi u zadnje dvije godine, kako kaže, eksplodirao.
Sve je u pogledu
Koliko je portreta do sada nacrtao, ne zna ni sam. Njegov smjer je hiperrealizam, pa zato najviše cijeni Zvonimira Mihanovića, Davora Žilića, Veljka Đurđevića, Simona Hennesyja… S poslom trgovačkog putnika i dva mala sinčića, Rokom i Encom, naći vremena za crtanje ponekad se čini kao nemoguća misija, a uvjeti u kojima nastaju njegovi portreti, kada ne smije biti ni jednog krivog poteza olovkom, najbolje je opisao sam Dino.
– Oko glave mi lete igračke, s televizije vrišti Ben 10, a njih dvojica zivkaju “tata, tata” i potežu me za rukav. I ode olovka… Zato najviše volim raditi noću, u potpunoj tišini, nekad i do pet sati ujutro – smije se Dino, kojemu za portret treba 30 sati rada. Kako mu uspijeva tako vjerno prenijeti svaku boru, sjenu..?
– Radim po fotografiji. Kako bih napravio ovako realan portret, morao sam do savršenstva svladati anatomiju lica, sve kosti i mišiće. Ali esencija svakog portreta su nos, usta i oči. Ako to pogodiš, imaš sve. Zato koncentracija mora biti maksimalna, dok crtam isključim sve oko sebe, a oči mi postaju dva reflektora – opisuje Dino način na koji nastaju njegovi portreti. Najviše ga je namučio portret na koji je i najponosniji. Lice Al Pacina.
– Uh, njemu je sve u pogledu. A taj pogled treba pogoditi – zaključuje Dino.
