Pedeset i petoro predavača sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta pokrenulo je sredinom prošlog tjedna inicijativu kojom pozivaju na suprotstavljanje akademske zajednice donošenju Zakona o sveučilištu, Zakona o znanosti i Zakona o visokom obrazovanju prema postojećim nacrtima. Predavači zagrebačkog Filozofskog fakulteta potporu imaju i na zadarskom Sveučilištu o čemu razgovaramo s dr. sc. Nikolom Vuletićem, docentom na Odjelu za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru.
U kojoj mjeri očekujete da će profesori, pa i studenti Sveučilišta u Zadru, podržati inicijativu Filozofskog fakulteta u Zagrebu?
– Nekolicina nas, nastavnika sa Sveučilišta u Zadru, uključena je u inicijativu “Akademska solidarnost” (https://sites.google.com/site/akadsolid/) od koje je, na neki način, sve i počelo, pa smo u tom smislu podržali i inicijativu kolega s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bilo bi za očekivati da se kritički glasovi na Sveučilištu u Zadru, drugom po redu centru humanističkih studija u Hrvatskoj, okupe na način koji bi nadišao individualne reakcije. Očekujem da se trgnu prije svega asistenti jer bi oni, u slučaju da se ovakvi zakoni izglasuju u Saboru, bili najviše oštećeni. Strah me je, međutim, da većina zaposlenika Sveučilišta u Zadru nije uopće pročitala dostupne zakonske prijedloge. Tribina, na koju bi bili pozvani svi djelatnici i studenti, bila bi vjerojatno prikladan način za razbijanje letargije.
Kako komentirate izjavu ministra Radovana Fuchsa u kojoj kaže da „iza najave štrajka stoji marginalna interesna skupina koja nastoji manipulirati javnošću i zadržati status quo, prvenstveno iz vlastitih interesa”, te kako „na zakonima intenzivno radi velika skupina sveučilišnih profesora i znanstvenika”, kao i da će „zakoni biti dobri” i da se od njih neće odustati. Je li osoba koja na ovakav način govori o sveučilišnim profesorima samim tim izgubila kredibilitet biti ministrom znanosti?
– Izjava ministra Fuchsa ni najmanje me ne iznenađuje. Nije prvi put da se iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, što neslužbenim kanalima, što u medijima, poručuje da iza ove ili one inicijative u akademskoj zajednici, bilo da je organiziraju studenti ili nastavnici, krije neka interesna skupina ili čak određeni pojedinci. Osobno mi je mučno komentirati takvo što. Ali, ako hoćete, radi javnosti: izjave ovog tipa izraz su potpune nemoći, kroničnog nedostatka demokratske kulture i, prije svega, argumenata. Uistinu me zanima po čemu je marginalna skupina nastavnika s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je svojim imenima stala iza najave štrajka? Zar po tome što ih je “samo” 55, zasad? Treba li ministra možda podsjetiti koje su sve inicijative započinjale sa šačicom ljudi i koji je bio njihov uspjeh? Ili su možda potpisnici kao pojedinci marginalni? Ako jesu, volio bih znati tko nije. Riječ je redom o vrhunskim stručnjacima, od najstarijeg do najmlađeg, bez kojih bi ovo društvo bilo duhovno i materijalno siromašnije. Naprosto je sramotno prema njima se odnositi na takav način. Jedan bi mi ministar morao znati i moći bolje od toga. O kredibilitetu već odavno nema i ne može biti riječi.
Prosudbene skupine po funkciji, a ne po slaganju
Kako komentirate to što se najava štrajka, kao oblik prosvjeda protiv donošenja zakona, u dijelu medija nastoji svesti na priču o novcu, pa se u Jutarnjem listu moglo pročitati kako „kritičarima dio javnosti prigovara da je usred recesije od profesora koji za 6 sati rada tjedno u nastavi prime 15.000 kuna licemjerno zazivati štrajk”?
– Molim lijepo, po autoru članka u “Jutarnjem listu”, takav je prigovor stav dijela javnosti. Kojeg to dijela javnosti, na temelju kojih istraživanja se do toga došlo, na kojem uzorku populacije? Sve bi to bilo lijepo i korisno znati. Tako ja mogu objaviti članak u kojem ću izjaviti da je stav dijela javnosti da bi moja malenkost trebala biti ministar financija, a da takvu izjavu ne poduprem apsolutno nikakvim podatcima. Ne bih želio da me se optuži da nekog učim novinarskom poslu, no, svakako ću reći da bi onaj tko u medijima prenosi takve i slične stavove, čiji god oni bili, morao znati da redoviti profesori 15.000 kuna mjesečno ne primaju samo za 6 sati nastave tjedno. Onda bi valjalo dokumentirano iznijeti za koji opseg posla redoviti profesor zaista prima 15.000 kuna mjesečno. Neupućenost javnosti, ako je o tome ovdje uopće riječ, mediji imaju zadaću korigirati, a ne pothranjivati. Uopće, cijela je priča nakaradno izokrenuta do mjere da je normalnom čovjeku mučno polemizirati s takvim napisima.
Kad se uspoređuje popis osoba koje podržavaju štrajk i popis osoba imenovanih u prosudbena povjerenstva za nacrte zakona, može se zaključiti da se među prvima nalaze profesori, znanstveni novaci i docenti, dok među drugima dominira upravljački kadar sveučilišta; rektori, dekani, prorektori. Koliko je taj antagonizam stvaran i, ukoliko jest, kako ga objasniti?
– Kao prvo, upravljački kadrovi sveučilišta dospjeli su u prosudbene skupine po funkciji, što ne znači da se „a priori” slažu s novim zakonskim prijedlozima. Na primjer, rektor Sveučilišta u Zagrebu sudjeluje u radu tih tijela, a javno je znano da se oštro protivi nekim rješenjima koja su predviđena u radnim verzijama tri sporna zakona. Rektor i prorektori Sveučilišta u Zadru jasno su rekli, barem na sjednicama Senata Sveučilišta, s kojim se rješenjima ne slažu, a takvih je, vjerujte, mnogo. Kao drugo, otpor postojećim zakonskim prijedlozima i traženje alternative moguć je i kroz sudjelovanje u radu prosudbenih skupina, iako to nije i najbolji, a kamoli jedini način. Prema tome, ne mislim da je u pitanju antagonizam kojeg spominjete. Mislim jednostavno da nije odveć realno očekivati od rektora da odbije sudjelovati u radu prosudbene skupine. Čak ni onda kada prosudbene skupine imaju mahom dekorativnu funkciju, što je, bojim se, ovdje slučaj.
Biste li se složili s time da je danas Filozofski fakultet u Zagrebu ono što su nekad bili “Stojedinica” i “Feral Tribune”?
– Ne bih se složio s time. Filozofski fakultet u Zagrebu, kao i svaki drugi slični kolektiv, okuplja najrazličitije pojedince. Ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da su njegovim dijelom kako nastavnici koji su se oglasili u inicijativi o kojoj razgovaramo, tako i kolega Puhovski o čijim zadnjim istupima u medijima imam izrazito negativno mišljenje. Filozofski fakultet u Zagrebu jest, kao i humanističke sastavnice na drugim sveučilištima u Hrvatskoj i u inozemstvu, privilegirano mjesto za propitkivanje društva i utvrda kritičke misli. Pritom je jasno da je u nas Filozofski fakultet u Zagrebu, zbog svoje tradicije, broja studenata i nastavnika koje okuplja te činjenice da se nalazi gdje se nalazi, najvidljivije, najkonstruktivnije i najproduktivnije takvo mjesto.
nepopravljivima” s obzirom da oni donose „daljnju komercijalizaciju znanosti i visokog obrazovanja, to jest njihovo potpuno podvrgavanje interesima kapitala što je kratkoročno posebno nepogodno za društveno-humanističke znanosti, a dugoročno za znanost, visoko obrazovanje i društvo u cjelini”, kao i „ukidanje autonomije sveučilišta i uvođenje političke kontrole nad sveučilištem i znanosti, poticanje cijepanja sveučilišta i daljnje privatizacije javnog obrazovanja i javnih znanstvenih instituta, uvođenje potpuno neprihvatljivog sustava financiranja sveučilišta i instituta putem tzv. programskih ugovora kojima javno financiranje postaje nesigurno i ovisi o ishodu pregovora svake tri godine, uvođenje piramidalnog sustava radnih mjesta na sveučilištima i institutima što će značiti nemogućnost napredovanja za većinu akademskih radnika, kao i odlazak mladih znanstvenika iz zemlje i uvođenje upisnina umjesto školarina, pri čemu će se iz studentskog, odnosno građanskog džepa u konačnici ubirati još više novaca, što će visoko obrazovanje učiniti nedostupni(ji)m sve širim slojevima društva”, a što je „također u potpunoj suprotnosti s javnim interesom i dugogodišnjim zahtjevima hrvatskih studenata”.
