Martina Lučić i Ivana Biuk studentice su Sveučilišta u Zadru. Ivana, koju prijatelji zovu Ines, studira francuski i ruski, a Martina francuski i njemački. Ines radi kao hostesa i tko voli kazalište često je može navečer vidjeti u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar na poslu, dok Martina piše svoj blog i voli misticizam. Iako se to na prvi pogled ne bi reklo, djevojke imaju jednu zajedničku stvar. Osim što obje studiraju francuski, i jedna i druga iskoristile su priliku i uključile se u program razmjene studenata. Tako je Ines neko vrijeme boravila na pariškoj Sorbonni gdje je pisala diplomski rad, a Martina je semestar provela na Karl-Franzens Universität u Grazu. Za sve one koji informacije o razmjeni studenata traže na Googlu i internetskim forumima popričali smo s Ines i Martinom koje su s nama rado podijelile svoja nezaboravna iskustva.
– Moj prvi korak k Francuskoj bio je dolazak u Ured za međunarodnu sradnju u Rektoratu Sveučilišta u Zadru. Tamo sam otišla raspitati se surađujemo li s kojim sveučilištem u Francuskoj gdje bih mogla otići na razmjenu studenata na jedan semestar. Tada sam bila druga godina diplomskog studija zahvaljujući čemu nisam imala puno obaveza na faksu osim pisanja diplomskog rada i bilo mi je jako zgodno otići van, usavršiti jezik i pisati diplomski rad, prisjetila se Ines početka ostvarenja svog cilja. Naime, Ines su u Uredu za međunarodnu suradnju obavijestili o suradnji Sveučilišta u Zadru s pariškom Sorbonnom te je ona krenula u sakupljanje potrebne papirologije koja ju je kasnije odvela do Pariza. Nakon što je internetom u Sorbonnu poslala svoju fotografiju i ispunila njihovu prijavu nakon dva tjedna na kućnu adresu stigao je pozitivan odgovor i – voila, priča je započela.
Stipendija samo za troškove
Martina je u Graz otišla također preko Ureda za međunarodnu suradnju, ali zahvaljujući Erasmus programu koji je zaživio, za razliku od Ines dobila je i stipendiju.
– Stipendija mi je pokrivala jednokrevetnu sobu u domu koju sam plaćala 209 eura, a ostatku bih pridodala još jedno 5 eura pa bih imala austrijsko osiguranje koje je pokrivalo sve. Što se tiče prehrane, prijevoza i ostalih životnih troškova to sam sve sama plaćala, kaže Martina. Cijena doma iznosi otprilike kao i cijena garsonijere u Hrvatskoj, no Martina nam je otkrila kako se ne radi o običnoj domskoj sobi nego o dvokatnim stanovima s pet soba, četiri jednokrevetne i jedne dvokrevetne. U stanu je također i kuhinja, a ono što je Martinu posebno oduševilo jest perilica za suđe pa u stanu nije bilo svađe oko toga tko će prati suđe poslije ručka. Dom u kojem je bila smještena bio je jedan od jeftinijih, a sobe koštaju i do 300 eura dok su stanovi mnogo skuplji.
Za razliku od nje Ines je u Pariz otputovala prije Erasmus programa. Ipak, njezina želja za odlaskom na studij u drugu zemlju bila je toliko jaka da joj nije smetalo što je sve troškove morala pokrivati sama. Ono što ju je pokretalo bila je želja za učenjem, jasan cilj koji je zacrtala pred sobom. On joj je pomogao i da prebrodi strah zbog činjenice da u Pariz ide potpuno sama, u grad gdje će na ulici čuti samo strani jezik.
– Dobila sam kontakt od dvije djevojke iz Zagreba i Zadra koje studiraju na Sorbonni ili pišu diplomski rad već duže vrijeme pa sam znala da se mogu nekome obratiti ako mi nešto zatreba. U Pariz sam otišla pisati diplomski, ići na predavanja i usavršavati jezik. Bilo mi je, naravno, u početku malo nezgodno jer sam išla sama i bilo me malo strah, ali to je brzo prošlo, rekla je Ines.
Nakon što je došla na Sorbonnu, Ines se uvjerila kako nije pogriješila kad se odlučila na razmjenu. Odmah joj je bilo jasno zašto je Sorbonna sinonim za kvalitetu obrazovanja.
– Sorbonna je jedan stari fakultet koji je zadržao isti onaj izgled koji je imao u 13. stoljeću. To su dvorane i amfiteatri u drvetu, klupe u kojima su sjedili mnogi poznati učenjaci, ljudi pišu na koljenima. To je jedna posebna i drugačija atmosfera. Predavanja su, naravno, bila uglavnom samo na francuskom i bila su jako zanimljiva, u svakom slučaju bilo je potpuno različito od onoga na što sam navikla ovdje, ispričala je Ines koja se iznenadila ne samo razinom predavanja nego i odnosom studenata prema studiranju.
– To je međunarodno Sveučilište i dosta je stranih studenata. Tamo nisam doživjela prazne predavaonice, one su uglavnom bile pune. Predavanje ne traje sat do sat i pol nego puna dva sata, a pauza između traje samo pet minuta. Pauza se nekad produži na deset minuta, ali ne zbog toga što studenti imaju potrebu zapaliti nego u pauzi uglavnom dolaze na katedru postavljati profesorima pitanja vezana uz predavanja ili predmet. Odnos studenata i profesora je baš onakav akademski kakv i treba biti Ono što sam čula od studenata koji polažu ispite je da su ispiti uglavnom esejskog tipa koji traže mišljenje, kritičko zaključivanje i povezivanje naučenoga. To je stvarno način studiranja koji se od našeg razlikuje za više stepenica, opisala je svoje iskustvo Ines koja je napomenula kako je osim odnosa profesora i studenata na predavanjima jako dobar odnos studenata i njihovih mentora. Tako se na Sorbonni često mogu vidjeti studenti u razgovoru sa svojim mentorima, a mail je najobičnija vrsta komunikacije te odgovor kao i obavijesti stižu redovito i brzo.
Što se studiranja u Grazu tiče i ono se ponešto razlikuje od studiranja u Zadru, pa se tako bolonja u Grazu provodi onako kako je zamišljena.
– Na većini predavanja bile su male grupe od deset do petnaest studenata, a jedino nas je na psihologiji bilo čak 500 studenta. Naravno, na drugom predavanju jedno polovica studenta nije se pojavila, ali opet se radilo o velikoj brojci. Što se izostanaka i potpisivanja tiče prilično su strogi i drže se pravila. Onaj tko ne dolazi ne može izići na ispit. Još jedna od stvari koja me se dojmila jest to što se očekuje da svi sudjeluju na predavanjima i studenti tu obavezu ispunjavaju, kaže Martina, koja se oduševila funkcioniranjem bolonje s čijim usklađivanjem Sveučilište u Zadru još uvijek ima problema. Predavanja je naravno slušala na njemačkom na kojem je polagala i ispite zahvaljujući čemu je uspjela ostvariti glavni cilj razmjene – usavršavanje jezika. Martinu je prije polaska čekao veliki posao. Trebalo je odabrati predmete, upisati ih i položiti ispite.
Sat vremena za ući u knjižnicu
– Prvi uvjet mi je bio pronaći predmete koji su ekvivalenti predmetima koji se kod nas slušaju u istoj godini i istom semestru. Program svakog predmeta bih isprintala te odnijela profesoru na pregled i odobravanje. Odobrili su mi sve, osim dva koja sam naknadno pronašla u Grazu. U svakom slučaju sve je ispalo dobro. Kako ovdje imamo pedagoški modus gore sam praktički studirala njemački, francuski i pedagogiju. Većinu predmeta našla sam gore, a dva – tri predmeta morala sam promijeniti u dogovoru s ECTS koordinatorom, ispričala nam je Martina. Od deset položenih predmeta na Sveučilištu u Zadru nisu joj priznali samo jedan predmet koji će morati ponovno polagati u Zadru.
Kako nije bila obavezna polagati ispite kao Martina, najviše vremena u Parizu Ines je provodila za knjigom često se koristeći knjižnicom. Imala je tu nesreću da je odmah po njenom dolasku Sorbonna pokrenula renoviranje svoje knjižnice te je ona bila zatvorena. Sreća u nesreći bila je što se umjesto knjižnicom Sorbonne morala koristiti velebnom pariškom knjižnicom Saint Genevieve.
Iz svog iskustva djevojke su ponijele lijepe uspomene a među njima i mnoštvo novih poznanstava i prijateljstava. U šest mjeseci koje je provela u Grazu Martina je upoznala mnoštvo ljudi s kojima je ostala u kontaktu.
– Sa mnom u domu je bila djevojka na razmjeni čak iz Azerbejdžana, družila sam se s ljudima iz Portorika, Australije, Finske, Engleske, Amerikancima, stvarno iz svih zemalja svijeta. Sjećam se kad je bilo neko američko prvenstvo svi američki studenti bili su obojani i obučeni u dresove i tako su trčali po domu do dva sata ujutro. Svi ti ljudi koje sam upoznala ostavili su dosta utjecaja na mene, osobito ovi koji su živjeli sa mnom. I sam po sebi Graz je poseban, jedino što me malo smetalo je snijeg koji je padao do trećeg mjeseca. Cijelo to iskustvo bilo mi je jedno vrlo pozitivno iskustvo, prisjeća se Martina. Uz druženja s novim prijateljima Ines je najviše svoga slobodnog vremena provodila u knjižnici.
– Najljepši su mi bili boravci u knjižnici jer to ne možeš često doživjeti. Kad vidiš tu masu studenata u tako velikoj prostoriji, začudiš se i oduševiš koliko ljudi zapravo ide u tu čitaonicu. Knjižnica je uvijek puna i jedva nađeš slobodno mjesto, to mi je nekako ostalo u najljepšem sjećanju, zaključila je Ines. Ipak među lijepim iskustvima nisu joj ostala samo ona vezana uz fakultet i učenje. Za vrijeme boravka u Parizu jedna od najvećih vrijednosti koje je stekla bilo je upoznavanje mnoštva različitih ljudi.
– Na Sorbonni studiraju studenti iz svih zemalja. Bilo je dosta stranaca, ali i dosta naših cura, a ja sam se družila i s jednima i drugima. Dosta stranaca sam upoznala i vani za vrijeme izlazaka, od Europljana, Amerikanaca pa do Afrikanaca. S nekima sam ostala u kontaktu s nekima ne ali bilo je to svakako jedno lijepo iskustvo, zaključila je Ines. A lijepo iskustvo u budućnosti namjerava i ponoviti i to prvom prilikom. Naime na Sorbonni želi upisati master degree iz lingvistike u trajanju od godinu dana. Bio bi to nastavak rada na području na kojem izrađuje diplomski rad. Kako studira i ruski jezik Ines je jako zainteresirana i za odlazak na usvršavanje na neko rusko sveučilište no za sad još nije naišla na takvu priliku na fakultetu, dok je samostalan odlazak preskup, no ne sumnjamo da će Ines i to ostvariti.
A vratila bi se i Martina koja nije ni najmanje zažalila zbog svoje odluke i odlaska u Graz
– Cijelo to iskustvo bilo mi je nešto jako pozitivo. Lijepo je vidjeti kako to vani funkcionira i općenito kad se nađeš u jednoj takvoj situaciji gdje ne možeš pričati hrvatski već njemački, ti puno znači, prvo za jezik, a drugo upoznaš puno ljudi. Sve u svemu mislim da mi je tih par mjeseci na neki način promijenilo život, zaključila je Martina priču iz Graza, a slijedeća priča mogla bi biti napisana vrlo brzo i to na poslijediplomskom iz književnosti. Za sad Martina razmatra svoje opcije, ali nakon diplome želi otići u Pariz na neko vrijeme i ispitati situaciju i mogućnosti na licu mjesta. Za sad su planovi pronaći stančić i posao s kojim će plaćati poslijediplomski studij, a uz takvu volju i upornost nema sumnje da će Martina uspjeti.
