Stariji ljudi su ljubazni. Njima zapravo samo fali pažnje. Ja nekako osjećam da su sretniji kada ih posjetim u Domu gdje žive, kada s njima razgovaram, kada im pomažem. Onda to i mene čini sretnom – kaže Katarina Matulić, volonterka u Domu za odrasle osobe s posebnim potrebama “Sveti Frane” u Zadru. Katarina starijima pomaže pune četiri godine i štićenici Doma je neobično vole, a kako joj se i ne bi veselili kad je Katarina – desetogodišnjakinja!
Odlična učenica
– Znam da sam najmlađa volonterka u Hrvatskoj, ali o tome ne razmišljam. Počela sam pomagati u Domu kada sam imala šest godina, nosila sam nemoćnim ljudima ručak. Dojmilo me se, uvijek se sjećam tog prvog puta. Ručak sam u stan odnijela jednoj starijoj gospođi. Njezina ljubaznost i sreća kada je razgovarala sa mnom su me baš iznenadili.
Moja sestra Sara i ja jedva čekamo školske praznike da možemo pomagati u Domu, tvrdi Katarina Matulić. Na slici: s ocem Đanijem
Super se osjećam kada pomažem starijima – objašnjava Katarina, odlična učenica četvrtog razreda Osnovne škole Petra Preradovića u Zadru. Rad najmlađe volonterke u Hrvatskoj počeo je slučajno, kada ju je kao šestogodišnjakinju otac poveo sa sobom u Dom, čiji su štićenici osobe s posebnim potrebama.
Počela slučajno
– Moj tata je vozač. Njegov posao je da obroke koji se spreme u Domu odnese u obitelji gdje su ljudi stari i ne mogu sami doći po hranu. Tako sam počela, ali vrlo brzo sam se “preselila” u Dom gdje pomognem sve što treba. S ljudima provodim vrijeme, igramo se, crtamo, pravimo neke radove… Meni je to igra, ali čini mi se da to njima znači puno više od igre.
To se osjeti – opisala je Katarina, “neobična” djevojčica koja je kroz protekle četiri godine pokušala i svoje prijateljice potaknuti na dolazak u Dom, ali bez uspjeha. – Ja ne mislim da sam neobična, jer vremena ima za sve. Ne smeta mi što moje prijateljice ne idu sa mnom u Dom, ide moja sestra Sara kojoj je 11 godina.
Sada mi je super, kada su školski praznici, jer više vremena mogu posvetiti starijima. A najviše vremena za njih imam ljeti – rekla je Katarina, koja je na pitanje što za nju znači volontiranje u Domu jednostavno kazala: “Sretna sam kada su oni sretni.”
– Ne smijem baš njegovati te nepokretne ljude, ali “povirim“ ih, pitam ih kako su. Nekada ih malo pokrijem. Njima je teško. A meni nije teško donijeti im čašu vode – priča Katarina. – S ostalima radim sve, mi puno pričamo, igramo se, pjevamo, izrađujemo razne stvari i to nas veseli.
U Domu se servira ručak i oko toga uvijek ima posla. A svaki dan ručak dobivaju i stari ljudi koji žive u kućama. To im treba odnijeti. Da vidite kako se obraduju, svaki taj osmijeh mi je super, jer većinom su sami, a to nije zabavno – objasnila je 10-godišnja volonterka.
Na Katarinu uvijek možemo računati – sažela je Katarinin odnos prema volontiranju ravnateljica zadarskog Doma za odrasle Marija Pletikosa. U Domu je desetak takvih stalnih volontera, a osim Katarine svi ostali su studenti.
Upravo je iz Doma za odrasle krenula inicijativa za osnivanje volonterskog centra u Zadru, koji će proraditi sljedeće godine. Kako ga ne može osnovati Dom, nego udruga, formirana je Udruga socijalnih radnika Zadar, s Pletikosom na čelu, koja je od Grada dobila prostor. Centar će raditi kao agencija – preko koordinatora u Centru moći će se dobiti pravovremena usluga iz mreže volontera, koji su provedenom provjerom postale osobe od povjerenja.
Stariji ljudi su ljubazni. Njima zapravo samo fali pažnje. Ja nekako osjećam da su sretniji kada ih posjetim u Domu gdje žive, kada s njima razgovaram, kada im pomažem. Onda to i mene čini sretnom – kaže Katarina Matulić, volonterka u Domu za odrasle osobe s posebnim potrebama “Sveti Frane” u Zadru. Katarina starijima pomaže pune četiri godine i štićenici Doma je neobično vole, a kako joj se i ne bi veselili kad je Katarina – desetogodišnjakinja!
Odlična učenica
– Znam da sam najmlađa volonterka u Hrvatskoj, ali o tome ne razmišljam. Počela sam pomagati u Domu kada sam imala šest godina, nosila sam nemoćnim ljudima ručak. Dojmilo me se, uvijek se sjećam tog prvog puta. Ručak sam u stan odnijela jednoj starijoj gospođi. Njezina ljubaznost i sreća kada je razgovarala sa mnom su me baš iznenadili.
Moja sestra Sara i ja jedva čekamo školske praznike da možemo pomagati u Domu, tvrdi Katarina Matulić. Na slici: s ocem Đanijem
Super se osjećam kada pomažem starijima – objašnjava Katarina, odlična učenica četvrtog razreda Osnovne škole Petra Preradovića u Zadru. Rad najmlađe volonterke u Hrvatskoj počeo je slučajno, kada ju je kao šestogodišnjakinju otac poveo sa sobom u Dom, čiji su štićenici osobe s posebnim potrebama.
Počela slučajno
– Moj tata je vozač. Njegov posao je da obroke koji se spreme u Domu odnese u obitelji gdje su ljudi stari i ne mogu sami doći po hranu. Tako sam počela, ali vrlo brzo sam se “preselila” u Dom gdje pomognem sve što treba. S ljudima provodim vrijeme, igramo se, crtamo, pravimo neke radove… Meni je to igra, ali čini mi se da to njima znači puno više od igre.
To se osjeti – opisala je Katarina, “neobična” djevojčica koja je kroz protekle četiri godine pokušala i svoje prijateljice potaknuti na dolazak u Dom, ali bez uspjeha. – Ja ne mislim da sam neobična, jer vremena ima za sve. Ne smeta mi što moje prijateljice ne idu sa mnom u Dom, ide moja sestra Sara kojoj je 11 godina.
Sada mi je super, kada su školski praznici, jer više vremena mogu posvetiti starijima. A najviše vremena za njih imam ljeti – rekla je Katarina, koja je na pitanje što za nju znači volontiranje u Domu jednostavno kazala: “Sretna sam kada su oni sretni.”
– Ne smijem baš njegovati te nepokretne ljude, ali “povirim“ ih, pitam ih kako su. Nekada ih malo pokrijem. Njima je teško. A meni nije teško donijeti im čašu vode – priča Katarina. – S ostalima radim sve, mi puno pričamo, igramo se, pjevamo, izrađujemo razne stvari i to nas veseli.
U Domu se servira ručak i oko toga uvijek ima posla. A svaki dan ručak dobivaju i stari ljudi koji žive u kućama. To im treba odnijeti. Da vidite kako se obraduju, svaki taj osmijeh mi je super, jer većinom su sami, a to nije zabavno – objasnila je 10-godišnja volonterka.
Na Katarinu uvijek možemo računati – sažela je Katarinin odnos prema volontiranju ravnateljica zadarskog Doma za odrasle Marija Pletikosa. U Domu je desetak takvih stalnih volontera, a osim Katarine svi ostali su studenti.
Upravo je iz Doma za odrasle krenula inicijativa za osnivanje volonterskog centra u Zadru, koji će proraditi sljedeće godine. Kako ga ne može osnovati Dom, nego udruga, formirana je Udruga socijalnih radnika Zadar, s Pletikosom na čelu, koja je od Grada dobila prostor. Centar će raditi kao agencija – preko koordinatora u Centru moći će se dobiti pravovremena usluga iz mreže volontera, koji su provedenom provjerom postale osobe od povjerenja.