U policijsku su službu došle stjecajem različitih okolnosti, ali ih veže nekoliko stvari – sve ističu da vole posao koji rade te su zadovoljne s kolegama i radnom okolinom. One su majke i udane žene i ističu da je vrlo važno imati tolerantne supruge koji imaju povjerenja i strpljivosti za njihov posao. Naime, često znaju raditi i noćne smjene pa tada supruzi preuzimaju uloge i oca i majke u kući
Ovaj posao je izazov i treba ga voljeti da bi se mogao izdržati. Osim toga treba imati dobre kolege s kojima se dobro slažete i koji će pomoći kad zatreba, a mi to, na sreću, imamo. Dobar kolega posebno je važan ako radite u paru, jer radite zajedno i po 12 sati. Moramo istaknuti i zajedništvo u našoj policijskoj upravi, pa ako netko ima problema ili treba pomoć u intervenciji kolege iz drugih postaja odmah dođu pomoći i zajedno rade, složile su se četiri policijske službenice Policijske uprave zadarske s kojima smo razgovarali o njihovu poslu, o doživljajima i o tome kako se snalaze u tom nekad pretežno muškom poslu.
Prva policajka
O svojim iskustvima na poslu, njegovim dobrim i lošim stranama razgovarali smo s četiri službenice: Marijom Jurlinom, koja radi u Postaji pomorske policije, Leonorom Lovreković iz Postaje prometne policije, Marijom Lončar koja radi u Jedinici interventne policije, i Marijanom Gulan iz Postaje aerodromske policije u Zračnoj luci Zemunik.
Naše četiri sugovornice u policijsku su službu došle stjecajem različitih okolnosti, ali ih veže nekoliko stvari – sve ističu da vole posao koji rade te su zadovoljne s kolegama i radnom okolinom. Osim toga, sve sugovornice su majke i udane žene i ističu da je vrlo važno imati tolerantne supruge koji imaju povjerenja i strpljivosti za njihov posao. Naime, često znaju raditi i noćne smjene pa tada supruzi preuzimaju uloge i oca i majke u kući.
Marija Jurlina, policijska službenica Postaje pomorske policije, prva je sugovornica koja nam je ispričala iskustva u svojoj dugogodišnjoj karijeri. Ona je jedna od prvih žena koje su posao potražile u zadarskoj policiji, gdje radi od 1991. godine, odnosno za vrijeme Domovinskog rata.
– Ovaj posao počela sam raditi tijekom Domovinskog rata, a počela sam ga raditi ne samo zbog želje za radom u policiji, već i zbog ljubavi prema domovini. Ja sam bila među prvim policijskim službenicama i otvarala sam put drugim kolegicama. Tada je bilo jako teško raditi, ali iza sebe smo imali dobru podršku građana koji su u policiji tada vidjeli jednu vrstu zaštitnika. Iako sam počela raditi kad u policiji nije bilo mnogo žena, nikada nisam doživjela neku neugodnost ni od kolega, ni od građana, ispričala je Jurlina, koja je posao započela u upravi, da bi potom prešla u Postaju pomorske policije gdje radi i danas. Trenutačno radi na nezakonitim migracijama i kontroli putnika i prometa. Jurlina je istaknula da je danas mnogo lakše raditi nego kad je ona počinjala, jer sada radi mnogo više ženskih službenica nego prije.
– Moram reći da je posao, koliko god nekad naporan i težak, ipak lijep i zanimljiv. Naime, niti jedan dan nije isti. Svaki dan susrećemo različite ljude, doživimo različite situacije tako da nikad nije isto ili dosadno, rekla je Jurlina, istaknuvši da treba voljeti policijski posao da bi ga se radilo.
Zabrinuti roditelji
Leonora Lovreković, policijska službenica Postaje prometne policije u policijskoj je službi od 1996. godine, a uz policijski posao i obitelj izvanredno studira kriminalistiku u Zagrebu. Počela je raditi kao službenik, potom je prešla u Postaju aerodromske policije, a nakon toga u Postaju prometne policije, gdje radi već četiri godine.
– Izabrala sam posao policajke jer je to posao koji sam oduvijek htjela raditi. Moram priznati da roditelji nisu bili oduševljeni kad su čuli za moj odabir, ali s vremenom su to prihvatili. Ipak, i dan danas mi znaju reći da se pazim, da budem oprezna, ispričala je Leonora Lovreković. Ona trenutačno radi kao prometna policajka i ističe važnost dobre suradnje s kolegama, posebno zato što ona radi u paru s istim kolegom već tri godine. Istaknula je da je od svog kolege naučila sve što treba znati o radu u prometnoj policiji.
– U svom poslu sam doživjela nekih neugodnih situacija, ali pravim pristupom se sve lako riješi. Prije su ljudi u čudu gledali na žene u odorama u ophodnji, ali sad su se već počeli navikavati, rekla je Lovreković, istaknuvši da su u poslu prometne policije najgore teške prometne nesreće u kojima netko izgubi život. Kaže da joj je najteže otići nekome na vrata i reći da je izgubio nekoga. Ipak, sviđa joj se ovaj posao u kojem radi već četiri godine. Čak uspijeva spojiti naporne smjene s obavezama prema obitelji i fakultetom. Naime, policijski službenici u prometnoj policiji rade u turnusima po 12 sati i to od 6 do 18, ili od 18 do 6 ujutro, a potom imaju dva dana slobodno.
U sličnim smjenama rade i policijski službenici Interventne jedinice u kojoj već 10 godina radi i Marija Lončar. Ona je u policiji počela raditi 1995. godine i to u postaji pomorske policije, dok zadnjih 10 godina radi u interventnoj jedinici. Na posao u policiji odlučila se jer je predstavljao izazov, a ukazala joj se prilika koju je objeručke prihvatila.
Nikad dosadno
– Specifičnost našeg posla jest da mi kad dođemo na posao ne znamo gdje ćemo taj dan završiti. Nikad ne znamo što će nas dočekati kad dođemo na posao, što ćemo raditi, niti u kojem ćemo dijelu Hrvatske završiti, tako da posao nikad nije dosadan, rekla je Lončar.
Objasnila je da se opseg posla interventnih policajaca kreće od intervencija prilikom narušavanja javnog reda i mira, osiguranja štićenih osoba, osiguranja sportskih događaja i slično. Oni također sudjeluju i prilikom pretraživanja terena za nestalim osobama.
– Svaki sportski događaj potencijalno je opasan, ali mi radimo u grupama i timovima tako da se međusobno pokrivamo i čuvamo. Osim toga, ako se ukaže potreba, mi iz interventne jedinice imamo oklop koji nas dodatno štiti od napadača i izgrednika, objasnila je Lončar.
Posljednja sugovornica Marijana Gulan, službenica je u Postaji aerodromske policije ujedno najkraće radi u policiji – tek pet godina.
– Otac mi je bio policajac i oduvijek sam to htjela raditi, tako da sam poslala zahtjev na Policijsku akademiju, završila je i zaposlila se. Na aerodromu radim graničnu kontrolu, pregled putnika i prtljage i ručni pregled putnika i prtljage. Kad nema posla, onda vršimo kontrolu prometa, ispričala je Gulan.
Sve policajke su istaknule i pomoć kolega koje im izlaze u susret po pitanju smjena i pokazuju razumijevanje kad im zatreba pomoć.
U opis policijskog posla, pored navedenih obveza, spada i vježbanje borilačkih vještina te pucanje iz vatrenog oružja, odnosno iz pištolja i automatske puške. Ipak, sve sugovornice su istaknule da još nikad, na sreću, nisu morale upotrijebiti vatreno oružje i nadaju se da nikad neće ni morati.
– Bez obzira na policijski ili bilo koji drugi posao, uvijek treba ostati čovjek. Napraviti što treba, ali da, kad se na kraju dana pogledaš u ogledalo, budeš čist pred sobom i svojom savjesti, zaključile su naše sugovornice.
Za ophodnju mislio da je skrivena kamera
Marijana Gulan, policijska službenica Postaje aerodromske policije, ispričala nam je jednu šaljivu anegdotu s posla. Naime, jednom su ona i još dvije kolegice kontrolirale cestovni promet i prilikom kontrole zaustavile su jednog vozača. On je, međutim, mislio da se radi o skrivenoj kameri jer nije očekivao da će u prometnoj patroli biti tri policijske službenice. Sličnu je situaciju doživjela i njena kolegica Leonora Lovreković iz Postaje prometne policije.
