Ogorčen načinom dodjele koncesija za obavljanje dimnjačarskih usluga na području grada Zadra, koje se dodjeljuju na javnom natječaju po principu tko ponudi veći novčani iznos dobiva koncesiju, dimnjačar Danko Jurlina proziva pročelnika Ureda za komunalne djelatnosti Grada Zadra Juru Zekanovića, smatrajući ga osobno odgovornim za nastalu situaciju slijedom koje su se koncesije, kako tvrdi, popele u nebo.
– Mislim da ne treba puno više reći od ovoga da plaćam godišnje čak 27.000 kuna za dimnjačarsku koncesiju i to samo za osmi dio Zadra (pola Poluotoka, od HNK Zadar do carine). Zar to nije sramotno, 27.000 kuna za područje na kojem ne da ne mogu – kada platim koncesiju – zaraditi, već je upitno mogu li u konačnici pokriti sva porezna davanja. Kada platim zdravstveno, mirovinsko, knjigovođu i koncesiju, ne ostane ni jedne lipe. Spašava me 7-8 tisuća kuna što ih zaradim u Benkovcu te još toliko s Paga, ogorčen je Jurlina.
– Moj kolega u Šibeniku, primjerice, koncesiju za cijelu godinu plaća za cijeli Šibenik 1 kunu, moj kolega u Gospiću, pak, koncesiju plaća 5 posto od zarade. Ovdje, nažalost, gospodin Jure Zekanović, pročelnik za komunalne djelatnosti Grada Zadra, puni gradsku blagajnu na račun nas dimnjačara, kaže Jurlina.
Na njegovu veliku žalost, kako nam je ispričao, visinama koncesija ni izbliza ne prestaju njegovi problemi.
– Ovo proljeće sam se natjecao i za drugi dio Poluotoka no moja ponuda nije bila najveća pa je koncesija dodijeljena dimnjačarskom obrtu ‘Hana’, vlasnice Anite Kovačević. To me strašno boli jer dobro znam svekra Anite Kovačević koji je dimnjačar već 40 godina i koji je dužan državi preko 300.000 kuna. To znam jer smo obojica bili članovi dimnjačarske udruge. Nije plaćao nikakve porezne obveze pa kada su počele ove koncesije, nije se mogao kandidirati na javnom natječaju te je nastavio s radom preko svoje nevjeste koja je otvorila tvrtku i za svega 400 kuna više (27.400 kuna), koliko je ponudila na javnom natječaju, izbacila me iz ‘igre’ i preuzela drugu polovicu Poluotoka (od HNK do Relje). Osim samog načina izdavanja koncesija preko javnog natječaja koji je rezultirao ovim nebuloznim ciframa, pitam se kako je na natječaju mogao proći obrt ‘Hana’ iako dimnjačar tog obrta državi duguje pozamašne svote, naglašava Jurlina.
– Nekada je bilo nas sedam dimnjačara, a grad Zadar bio je podijeljen na sedam rajona. Svi smo bili složni, sve dok nije u grad došla tvrtka ‘Poredak’ u kojoj do tada nisu bili očistili nijedan dimnjak. No to ih nije spriječilo da dobiju koncesiju na 70 posto grada Zadra. Grad Zadar je kao startnu visinu koncesije odredio iznos od 3.000 kuna, što svakako nije bilo znatno, no s dodjeljivanjem koncesija na principu najviše ponude bilo je jasno da će taj iznos biti samo mrtvo slovo na papiru. Kriterij tko zna svoj posao u jednom je trenutku zamijenio kriterij tko ponudi više. To što nema garancije da će na gradski račun uistinu sjesti ti napuhani iznosi za koncesiju koji će nas obrtnike dimnjačare izbaciti na cestu, izgleda nikoga ne brine. U ugovoru za koncesije piše da se koncesija plaća svaka četiri mjeseca te, ako se ne plati prva te nakon toga i druga rata, raskida se ugovor. Koncesionari, dakle, imaju priliku odraditi ovu zimu, naplatiti svoj posao te ne platiti ni lipe za koncesiju Gradu, raskinuti ugovor i uštedjeti nebulozne cifre za koncesiju koje su ionako, to bez bilo kakve zadrške tvrdim, bile samo način uništenja konkurencije. Posla je sve manje, ljudi se griju na struju, sada se loži svega desetina onoga što se ložilo nekada, a paradoksalno koncesije umjesto da budu manje, one su sve veće, zaključuje Jurlina i dodaje da mu je kao hrvatskom dragovoljcu sada žao što nije izgubio dva prsta i danas mirno živio od mirovine.