Žalbeno vijeće Haškoga suda prvi je put u povijesti preinačilo pravomoćnu presudu, smanjivši kaznu Veselinu Šljivančaninu (57) sa 17 na samo deset godina zatvora, nakon što ga je oslobodilo svake odgovornosti za pomaganje u ubojstvu 194 hrvatska zarobljenika iz vukovarske bolnice na Ovčari, nakon pada Vukovara u studenome 1991. godine.
Tako je nekadašnji major JNA i načelnik sigurnosti gardijske brigade koja je sudjelovala u napadu na Vukovar osuđen samo za pomaganje u mučenju zarobljenika na Ovčari, no ne i za njihovu likvidaciju, za što je na 20 godina zatvora osuđen samo Mile Mrkšić.
Konačnu presudu Šljivančaninu pročitao je sudac Theodor Meron, objasnivši kako je žalbeno vijeće prihvatilo Šljivančaninovu “novu činjenicu” zbog koje je po prvi put u povijesti Haškog suda i provelo preispitivanje drugostupanjske presude.
Koherentan svjedok
Nakon što je u prvom stupnju najprije osuđen na samo pet godina zatvora (trećeoptuženi Miroslav Radić tada je oslobođen svih optužbi), samo zbog pomaganja u mučenju zarobljenika na Ovčari, Šljivančanina je zatim žalbeno vijeće osudilo na 17 godina, utvrdivši kako je ipak odgovoran i za ubojstva na Ovčari, no sada je u dodatnom preispitivanju “drugostupanjski” dio presude opet pao u vodu.
Što se dogodilo? Šljivančanin je žalbenom vijeću ponudio iskaz Miodraga Panića, bivšeg načelnika štaba Šljivančaninove gardijske brigade, koji je ustvrdio da Mrkšić Šljivančaninu nije ništa rekao o povlačenju vojnika JNA koji su osiguravali hrvatske zarobljenike na Ovčari. Riječ je o važnom pitanju, budući da je žalbeno vijeće upravo zbog te okolnosti i osudilo Šljivančanina za ubojstva, jer je kao oficir bio odgovoran za sigurnost zarobljenika.
Žalbeno vijeće ocijenilo je da je Panić bio “koherentan” i “vjerodostojan” svjedok, te da je “govorio istinu”. “Sitne kontradikcije” u njegovu iskazu nisu važne, a nije istina ni da je svojim iskazom samoga sebe želio spasiti od kaznenog progona za Ovčaru, kako je tvrdilo tužiteljstvo. Primjedbe tužiteljstva na Panićev račun za žalbeno vijeće ostaju “špekulativne prirode”.
Katastrofalan ishod
Tako je žalbeno vijeće, uz izdvojeno mišljenje suca Fausta Pocara, u cijelosti uvažilo iskaz svjedoka koji Šljivančanina u potpunosti oslobađa odgovornosti za likvidacije na Ovčari. Zanemarivanje te “činjenice” dovelo bi do pogrešne osude, pa je žalbeno vijeće ukinulo onaj dio drugostupanjske presude koja je Šljivančanina osuđivala za pomaganje u ubojstvima. Ipak, premda je konačno osuđen samo za mučenja zarobljenika – kao i onda kada je dobio samo pet godina – ta mu kazna nije vraćena, jer je po ocjeni žalbenog vijeća pet godina zatvora ipak u neskladu sa zlostavljanjem zarobljenika, što je “izuzetno težak zločin”. No Šljivančaninova krivnja drastično je umanjena, pa je zato i konačna kazna samo 10 godina zatvora. Kako je Šljivančaninu u kaznu uračunat i boravak u pritvoru, vukovarski krvnik, koji je ispred vukovarske bolnice odlučivao o životu i smrti vukovarskih ranjenika i zarobljenika, moći će zatražiti puštanje na slobodu nakon odslužene dvije trećine kazne, što znači za manje od godinu dana. Veselin Šljivančanin uhićen je 1. srpnja 2003. godine, a u pritvoru je bio do 27. rujna 2007. godine. Ponovno je uhićen uoči izricanja drugostupanjske presude 5. svibnja 2009. godine, što znači da je u pritvoru proveo ukupno 5 godina i 10 mjeseci. Sudac Meron u pročitanoj presudi ništa nije rekao o pritvoru i služenju Šljivančaninove kazne.
Za ovakav katastrofalan ishod dio odgovornost zasigurno snosi i hrvatska strana, koja nije haško tužiteljstvo opskrbila dovoljnim brojem vjerodostojnih dokaza, no glavna krivnja ipak je na haškom tužiteljstvu, koje je u predmetu Ovčara počinilo mnogo pogrešaka.
Proceduralne pogreške
Bilo je nevjerojatnih proceduralnih pogrešaka, kao kada je optužba pogrešno kvalificirala zarobljenike iz vukovarske bolnice kao civile, a radilo se o vojnicima. No najveća se ipak krije u činjenici da Haag zločin nad Vukovarom nikad nije promatrao u njegovoj ukupnosti. Tužiteljstvo se koncentriralo samo na masakr na Ovčari, a taj je čin, zapravo, bio samo epilog zločinačkog pothvata nad Vukovarom. Taj je pothvat osmislila i realizirala jugoslavenska armija, koja je u tom trenutku već bila velikosrpska zločinačka mašinerija. U kontekstu tog zločina odgovornost Šljivančanina, najvišeg oficira Kontraobavještajne službe jugoslavenske armije na terenu, neupitna je za sve, no ne i za haško tužiteljstvo, koje je na taj način amnestiralo nekadašnji vrh jugoslavenske armije od odgovornosti za Vukovar.
Haško tužiteljstvo zatražilo je u predmetu protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka 27, 23, odnosno 17 godina zatvora za zločine poslije Oluje, dok je u Šljivančaninovom slučaju za drugo najveće strijeljanje zarobljenika poslije Drugog svjetskog rata u Europi zatražilo da konačna presuda ne bude niža od 16 godina. To dovoljno govori o prioritetima haškog tužiteljstva, kao što i konačna presuda od samo 10 godina zatvora ukazuje na dvostruka mjerila Haškoga suda.
