Nakon ekspanzije velikih trgovačkih centara koji su po Zadru zadnjih desetak godina nicali kao gljive poslije kiše i privlačili ogroman broj kupaca, zadnjih se mjeseci počeo događati obrnuti proces: sve se više otvaraju mali kvartovski dućani s osnovnim potrepštinama, a i stari dućani koji su uspjeli preživjeti krizno razdoblje vladavine megašopova, sada opet doživljavaju procvat. Obitelji koje su prije redovito odlazile u velike šopinge, sada kupnju svode na mali dućan u kvartu, gdje kupuju samo osnovno, za dan ili dva unaprijed.
Dućan kao đir
– Naš dućan ovdje postoji već četrdesetak godina. Mi smo zapravo voćarna i trgovina mješovite robe, u kojoj se može kupiti većina stvari potrebna za svakodnevni život, od kruha i mlijeka do voća, povrća, salama, konzerva, pića, čak i deterdženata i osnovne kozmetike. Većinu naših kupaca iz kvarta poznajemo po imenu, a prije nego što uđu u dućan već znamo što trebaju. Proćakula se i o svakodnevnom životu, pa i problemima. Mi smo, ustvari, kao obiteljski đir iz kvarta koji se dobro poznaje – kažu nam dvije simpatične trgovkinje Maja i Sanja iz dućana “Olvin” u Ulici Mihe Klaića.
Dosta su kupaca, nastavljaju, umirovljenici koji i ne mogu ići u velike trgovačke centre. A i ne žele, jer su im veliki izbor artikala, guranje kolica i dugački redovi pred blagajnama zamorni.
– Vole kad ih poslužujemo i žele popričati dok kupuju. To ne mogu u velikim marketima gdje je sve automatizirano. U zadnje vrijeme, sve je više i mlađih kupaca, kao i obiteljskih ljudi koji kupuju kod nas – kažu prodavačice “Olvina”, trgovine koja uopće nema POS uređaj za očitavanje kartica. – Ne treba nam. Svi plaćaju stvarnim novcem, nitko ne gleda u 10, 20 lipa. Cijene su kod nas gotovo iste kao i u velikim centrima, a imamo čak i jeftinijih stvari.
Ako netko nešto zaboravi kupiti, jednostavno se vrati, ponekad i po tri puta – kažu trgovkinje. Njihov dućan ima od 200 do najviše 300 artikala. Cukar, brašno, ulje, sol, nekoliko vrsta pašte, pekarski proizvodi… Praktično sve osim mesa, odnosno sve ono što je uistino potrebno kućanstvu. – Ono što ne ide, što kupci ne traže, odnosno što je suvišno, to uopće ne držimo. Nekadašnje “brukve”, odnosno kupovine i zapisivanja na dug, ipak više nema, jer kroz registarsku blagajnu moramo evidentirati i naplatiti svaki artikal. Ipak, vidi se da je kupovna moć ljudi pala. To se osjeti i kod nas – zaključuju Maja i Sanja.
Kupci su žrtve
Kupci tvrde da je izbjegavanje velikih trgovačkih centara posljedica recesije, drastičnog pada standarda i smanjenja potrošnje. Osim što veliki centri nude nekoliko stotina, pa i tisuća artikala na jednome mjestu, oni su i “papilova”, jer se uz prijeko potrebne namirnice često kupuju i sasvim nepotrebne stvari. Osim toga, stvaraju i potrošačku ovisnost koja žrtvama cijedi i zadnju kunu u džepu.
Manji dućani koji su postojali i prije otvaranja velikih trgovačkih centara, i u kojima kupca neposredno poslužuju trgovkinje, naprotiv, smanjuju potrošnju, odnosno svode je na razumnu mjeru. U malim se dućanima rjeđe “peglaju” kartice, a suvišnih artikala gotovo i nema.
