ZAGREB – Dočekat će ih više nezaposlenih i više umirovljenika, manje zaposlenih, veća nelikvidnost, više tvrtki pred propašću, veći vanjski dug… Tko god u studenome 2011. osvoji vlast, naravno ako sadašnja vladajuća garnitura izdrži još 14 mjeseci, preuzet će državu u gorem ekonomskom kolapsu nego 2000., kad su na izborima, nakon punog desetljeća HDZ-a, pobijedili SDP i koalicija.
Račanov New Deal
Račan i partneri te su 2000. zatekli rekordnu nezaposlenost od gotovo 400 tisuća ljudi, rekordnu nelikvidnost, više od milijun umirovljenika s uglavnom bijednim primanjima, 1,3 milijuna zaposlenih s prosječnom plaćom od 3300 kuna te 170 tisuća zaposlenih koji su radili, a nisu primali plaću. Četiri godine poslije, HDZ-u su predali zemlju sa 60 tisuća nezaposlenih manje, s dvostruko nižim kamatama na kredite, ali i s gotovo dvostruko većim vanjskim dugom. Doduše, ni HDZ do sljedećih izbora 2007. nije usporio rast vanjskoga duga nego ga je nagomilao na 32,2 milijarde eura; Ivo Sanader svojoj je nasljednici ostavio 41,7 milijardi eura duga, ona ga je još povećala na 44,9 milijardi, a koliki će biti do izbora, nitko ne zna. Uz ritam rasta kao u dosadašnjem mandatu Jadranke Kosor, popet će se na 47 do 48 milijardi eura.
U jednoj jedinoj prilici kad su preuzeli vlast od HDZ-a, SDP-ovci i njihovi koalicijski partneri bili su HDZ-ovi “čistači”. Ta ih uloga, pobijede li 2011., očekuje opet, samo će nered biti veći nego prije deset godina. Koliko god je tada Hrvatska bila u krizi, svijet oko nje bio je na vrhuncu procvata. Novac je kolao svjetskim financijskim tokovima i vrebao gdje bi se mogao oplođivati. Svijet je jedva dočekao političke promjene u Hrvatskoj, a kreditori su navalili. Tadašnji Račanov New Deal temeljio se na gradnji cesta, što je kretanje BDP-a podiglo sa -1,5 posto krajem 1999., dakle uoči izbora, na 5 posto krajem 2003.
Povlaštene se ne dira
Uz ceste, na sve strane su se počeli graditi i stanovi, turističke sezone bile su senzacionalne, plaće su rasle… SDP je makroekonomski lijepo pospremio državu, ali u ladicama je ostalo dosta nereda: privatizacija Sunčanog Hvara, prodaja Ine, neriješene afere iz prethodnog desetljeća, državne tvrtke s kojima nisu znali što bi i masa nezadovoljnih ljudi.
Veliko pospremanje SDP je obavio u uniformi tvrdog ekonomskog konzervativca, smanjujući broj zaposlenih u javnom sektoru i inzistirajući na stečajevima neuspješnih. Radio je u ekonomiji onako kako bi se očekivalo da radi HDZ, desnija i konzervativnija stranka. Tu je tvrdoću platio padom popularnosti i gubitkom izbora 2003.
HDZ je, pak, u ovom stoljeću na izborima dvaput pobijedio tipično lijevom socijaldemokratskom retorikom kad je riječ o gospodarstvu: nema otkaza, nema štednje, svi imaju pravo na sve što zakon kaže i još malo više od toga, plaće će, naravno, rasti, rezat ćemo poreze i tome slično. Čak ni danas, kad je jasno da takav ekonomski model zemlju vodi u brzu propast, premijerka ne odustaje od svoje socijalne politike. Očajnim radnicima brodogradilišta obećava da neće ostati bez posla, mirovinski zakon povlači čim joj zaprijete protestima, državnoj administraciji govori da ih neće otpuštati, plaće neće smanjivati, porezni sustav ne dira, a ne dira ni primanja povlaštenih skupina…
Oštrih rezova neće biti
Izbornog pobjednika ili pobjednike 2011. dočekat će zemlja u još većem neredu nego 2000. zbog globalne ekonomske krize koja je otežala i poskupila pristup novcu, otežala poslovanje, smanjila potrošnju… Budu li ti pobjednici SDP i njegovi partneri, morat će biti još tvrđi konzervativci nego prije deset godina. Naime, gotovo je nevjerojatno da će HDZ, u izbornoj godini, značajno rezati javnu potrošnju, dijeliti otkaze i rezati primanja.
