U Solani Nin rujanske kiše privode završetku ovogodišnju berbu soli iz dvadesetak plitkih bazena u kojima se, od travnja, prirodnim isparavanjem morske vode stvarala jadranska sol, neizostavna u svakom domaćinstvu, ali i važan dio mesne i riboprerađivačke industrije.
– Ovo je bila dobra sezona, prikupili smo ukupno 3,5 tisuća tona soli, što je više od prosjeka. A bilo bi i još više da kiša nije svoje napravila – kaže Ivica Šalov, poslovođa i vodar na bazenima ninske solane, čovjek koji je više od 30 godina neposredno vezan uz proizvodnju domaće soli i zna sve tajne toga posla. Ipak, priznaje nam, količine koje je proizvela ninska solana, pa i ostale jadranske solane, u Stonu i na Pagu, nedovoljne su za hrvatske potrebe.
– Sve je ovo malo. Primjerice, mi i Solana Pag proizvedemo ukupno 20 tisuća tona soli, a hrvatske su potrebe stotinu tisuća tona godišnje. Zbog toga sve naše solane uvoze morsku sol iz Tunisa kojom popunjavaju proizvodnju, a neki proizvođači kod nas specijalizirani su samo za uvoz i distribuciju takve soli. Mi godišnje uvezemo iz Tunisa oko 2,5 tisuće tona koje prerađujemo i distribuiramo za ribo-prerađivačku industriju, te za posipanje cesta.
Kuhinjsku sol pakiramo isključivo iz domaće proizvodnje, solju iz morske vode dobivenu prirodnim isparavanjem, jednako kao i čitav niz drugih naših proizvoda kao što je cvjetna sol, koja za razliku od obične soli koja košta kunu, stoji čak oko 150 kuna za kilogram, te razne mirišljave soli, čije je porijeklo isključivo Jadransko more – kaže Šalov pokazujući nam na bazenima ninske solane postupak prikupljanja soli.
Pitamo ga, ne bi li im lakše i jeftinije jednostavno bilo naručiti tanker soli i prepakirati ga za tržište, umjesto mučiti se s vlastitom prirodnom proizvodnjom koju lako uništi kiša?
– Morska sol iz Tunisa u stvari je skuplja od naše. Njena je ulazna cijena sa svim troškovima 30 do 40 lipa, dok je cijena ovako proizvedene soli 12 lipa, što znači da je domaća sol ipak konkurentnija. Na žalost, nema je dovoljno pa smo prisiljeni uvoziti, a taj isti uvoz opet smanjuje domaću proizvodnju. Još uvijek se vodi rat između rudarskog i prehrambenog lobija oko definicije soli, je li ona rudarski sektor ili spada u prehrambenu industriju.
Pravila oko proizvodnje jadranske soli i uvozne soli ostala su kod nas nedorečena. To, i niska cijena proizvedne soli najviše se negativno odražavaju na veću proizvodnju soli iz Jadrana koja bi trebala biti jedinstveni brend, što smo mi u Ninu tek zadnjih godina počeli ozbiljnije stvarati – kaže Šalov.
Iako ninski solari tvrde da za domaćinstvo pakiraju isključivo jadransku, sol uvezena iz Tunisa na stolove ipak stiže kroz konzervu sardina ili usoljeno meso poput pršuta i pancete, mada se takvi proizvodi rado deklariraju kao izvorni, konzervirani korištenjem jadranske soli, čime se zapravo obmanjuju potrošači. Uostalom, treba se zapitati, zašto Hrvatska pored Jadranskog mora još i – sol uvozi?