Na obradi Ante Kovačevića radilo je stotinjak ljudi, od mnogih anonimnih doušnika koji su s njim sjedili za stolom, a među kojima je bilo i njegovih rođaka i prijatelja zaduženih za to da ga “drukaju” operativcima Udbe, pa sve do operativaca koji su se bavili tajnom kontrolom njegove pošte, prisluškivanjem telefonskih poziva i mojeg odjela koji se bavio tajnim praćenjem”, gotovo u jednom dahu prepričao nam je špijunsku metodologiju praćenja bivšeg saborskog zastupnika i političara Ante Kovačevića 80-ih godina prošlog stoljeća, bivši agent Udbe Željko Kekić.
Ovaj Dugorešanin, vlasnik Radio Mrežnice, prošlost je ostavio iza sebe, ali je prije dvije godine Kovačeviću odlučio priznati na koji ga je način pratio kao agent Udbe, da bi danas s nekada eksponiranim političarom Kovačevićem radio na pripremi knjige “Čovjek i njegova sjena”.
Kako je došlo do suradnje nekada eksponiranog političara koji je 80-ih godina desetak godina proveo u jugoslavenskim kazamatima samo zato što je “hrvatski mislio, osjećao i govorio” i bivšeg udbaša, prepričava nam Anto Kovačević.
Gostujući prije dvije godine na Radio Mrežnici, Kovačeviću je prišao vlasnik radija i predstavio mu se kao nekadašnji pripadnik Udbe, koji ga je 30 godina pratio u stopu i zna sve o njemu.
Pomirba samo preko istine
– Prišao mi je i rekao: “Ja sam Željko Kekić, zvani Pauk, udbaš koji vas je godinama pratio.”
U razgovoru su se zadržali satima, a spontano se rodila i ideja da o svemu napišu knjigu za koju već sada Kovačević kaže da će biti bestseler.
– Kad je započeo priču, bilo je to poput najuzbudljivijeg Hitchcockova filma. Nisam mogao vjerovati koliko je Udba bila angažirana na mojem slučaju od Bosne, preko Hrvatske i Slovenije do Beča, gdje sam studirao! – kaže Kovačević.
Ističe kako knjigom želi oteti zaboravu sve žrtve komunizma, naročito više od 150 tisuća hrvatskih robijaša. Kao drugi motiv za pisanje knjige navodi svehrvatsku pomirbu.
– Mi se danas možemo pomiriti samo preko istine. Želja mi je da oni koji su proganjali i zatvarali Hrvate, da oni koji Hrvatsku nisu htjeli, a takvih je i danas mnogo, iskreno priznaju i pomognu u razotkrivanju komunističkih zločina, da se ispovijede, priznaju i pokaju. Samo tako ćemo moći dalje – kaže Kovačević.
Kaže kako je apsurdno da Hrvatska ni nakon 20 godina od osamostaljenja nema političke volje suočiti se s istinom i osuditi komunističke zločine, te kako je žalosno da oni koji Hrvatsku nikada nisu htjeli nose njezine gospodarske, ekonomske i političke okvire.
– Udbašu Kekiću, ali i svim ostalima oprostio sam radi ideje hrvatske države. No, hrabar Kekićev čin na žalost je rijetkost – napominje Kovačević.
Smatra da je Hrvatska pogriješila što nije provela lustraciju, zbog čega, kako kaže, i danas bivši suradnici Udbe obnašaju visoke političke dužnosti.
Povlašteni položaj
– Apsurdno je da danas Njemačka provodi lustraciju i sudi za zločine nad Hrvatima, a da to Hrvatska ne čini. Mi to moramo radi istine – napominje Kovačević.
I njegov “čovjek iz sjene” Željko Kekić smatra da je Hrvatska još davno trebala napraviti lustraciju.
– Trebalo je još davno to učiniti, odijeliti dobro od zla. Danas u našem sustavu imate priličan broj bivših agenata, ali i hrpu špijuna koji su dobrovoljno radili kao suradnici Udbe i koji nisu nigdje evidentirani pod svojim pravim imenom, nego pod pseudonimom.
Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju – napominje Kekić.
Početkom 90-ih godina Kekić, kako i sam priznaje, doživljava potpuno otrježnjenje. U osnivanju hrvatskih stranaka, kretanju Hrvatske ka samostalnosti, uvidio je da “hrvatski korpus ide nekim svojim putem”, da Jugoslavija propada i da ono što Udba štiti više ne vrijedi ništa, te da je samo pitanje dana kad će doći do novog poretka, nove države.
Tada je počeo ilegalno raditi za hrvatsku stranu i, kao profesionalac, potpuno se stavio na raspolaganje. Bio je dragovoljac Domovinskoga rata, načelnik SIS-a u 137. brigadi, djelatnik SZUP-a te UNS-a. Završetkom rata, 1995. godine, povlači se iz sustava, iz kojega je otišao bez otpremnine i mirovine.
