Fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, svojim istupima u javnosti u kojima se ne ustručava kritički progovoriti o “osjetljivim” pitanjima odnosa između Katoličke crkve i politike redovito izaziva pozornost. S fra Jelečom razgovarali smo o aktualnim zbivanjima u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH.
Mons. Ivan Miklenić svojim je zadnjim uvodnikom u Glasu Koncila, u kojemu tvrdi da su za sve loše u hrvatskom društvu odgovorni bivši komunisti koji su se infiltrirali u sve pore društva, ponovno je izazvao kontroverze u javnosti. Koji je vaš komentar tog uvodnika?
Kontinuirana borba
– Za analitičare i sociologe religije može biti vrlo interesantna ova kontinuirana “borba” Katoličke crkve protiv komunizma. Kada se čita katolički tisak u Hrvatskoj i sluša propovijedi pojedinih crkvenih ljudi, vrlo lako se može steći dojam kako Hrvati žive u vremenu rigidnog staljinizma, gdje Crkvu, “rodoljube, bogoljube i domoljube” progone klonirani komunisti, potpomognuti raznoraznim urotničkim svjetskim centrima moći. U trenutku kada Hrvatskom već dva desetljeća hara divlji kapitalizam, kada radnici svakodnevno ostaju bez svojih radnih mjesta, stalno ponavljati izlizanu priču o komunizmu i njegovoj krivnji za sva zla u hrvatskom društvu zaista je smiješno. Crkva očito ne zna funkcionirati bez nekog vanjskog neprijatelja, pa ga je našla u davno upokojenom komunizmu. Uostalom, ne bi bilo loše pomesti prvo ispred svojega praga pa vidjeti kako su u crkvenim institucijama regulirana prava radnika, kako se vrše uplate zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, kako su regulirani slobodni i neradni dani, kako se klerici ophode prema laicima itd. Moglo bi se tu štošta zanimljivoga pronaći.
U kojoj mjeri je, po vama, pisanje mons. Miklenića rezultat nekih njegovih individualnih promišljanja ili se u njegovim kolumnama mogu prepoznati i stajališta crkvenog vrha u Hrvatskoj?
– Iako gospodin Miklenić nastupa kao privatna osoba, mislim da njegove stavove dijeli većina katoličkog klera i crkvenog vrha u Hrvatskoj. Meni je osobno žao u kojem smjeru su krenule ove nekada vrlo cijenjene novine, koje polako ali sigurno više postaju protu-glas, nego Glas Drugog vatikanskog koncila.
Slažete li se, kako to Miklenić tvrdi, da današnjim strankama u Hrvatskoj, pa i HDZ-om, doista “drmaju” bivši komunisti? Je li taj famozni “komunistički mentalitet” doista kriv za anomalije hrvatskog društva?
– Za anomalije u hrvatskom društvu krivi su prije svega rat i nesmiljena pljačka i privatizacija u 90-im godinama koju su proveli “veliki domoljubi” i “antikomunisti” na čelu s Franjom Tuđmanom i njegovom vrhuškom, gdje je došlo do općeg urušavanja vrednota i povjerenja među ljudima. Tuđman je početkom devedesetih godina na raspolaganju imao dotad neviđeni altruizam i silnu energiju hrvatskog naroda i u Hrvatskoj i u BiH. Mnogi tada nisu žalili ni svojih života u obrani od velikosrpske agresije, no sav je taj zanos i potencijal jeftino prokockan i potrošen, jer su se mnogi branitelji i ljudi koji su hrabro i bez kalkuliranja ušli u projekt stvaranja hrvatske države osjetili izdanima i prevarenima kada su vidjeli kako se Hrvatska se nesmiljeno pljačka i kako neki nepoznati ljudi preko noći postaju vlasnici po nekoliko desetaka firmi. U tom prijelomnom događaju vidim početak urušavanja hrvatskog društva, koje se onda dalje samo nastavilo u drugim oblicima i s drugim akterima.
Odličja za prevarante
Pretpostavljam da se onda ne slažete s tezom iz Glasa Koncila kako je jedini “državotvorni” bivši komunist upravo Franjo Tuđman?
– Miklenić je vjerojatno tu navodnu veliku Tuđmanovu “državotvornost” prepoznao u Vrhovnikovom više nego uspješno provedenom planu preseljavanja bosanskih Hrvata koji su onda napunili mnoge već uvelike prazne župe i crkve po Hrvatskoj, pa mu je zbog toga neizmjerno zahvalan. A Tuđman je tu svoju navodnu “državotvornost” osim prema svojim sunarodnjacima u BiH koji će još godinama trpjeti zbog njegove politike, pokazao upravo tijekom privatizacije i podjele nebrojenih odličja generalima koji nikada nisu vidjeli ratišta i koji na svojim računima imaju milijune eura. Inače je vrlo zanimljiva ta fasciniranost crkvenih ljudi likom i djelom Franje Tuđmana komu se oprašta sve – i to što je bio gorljivi komunist, najmlađi Titov general, što je svojim koruptivnim aparatom Hrvatsku gospodarski i politički unazadio za nekoliko desetljeća. O njemu nikada ni od jednog crkvenog velikodostojnika nisam čuo nijednu kritičku riječ, te imam dojam da bi ga neki vrlo rado uzdigli na čast oltara. Jedna od najvećih neistina koja se širi iz kruga njegovih crkvenih i inih obožavatelja jest ona rečenica koju često ponavljaju: “da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Hrvatske”. Osobno pak smatram da nije bilo Tuđmana da bi bilo i bolje i uspješnije Hrvatske i da bi se ona kudikamo brže i lakše obranila od velikosrpske agresije. Da ju je recimo vodio jedan Vlado Gotovac, Hrvatska bi, vjerujem već odavno bila u Europskoj Uniji i manje bi stenjala pod težinom kriminala i korupcije čiji su čvrsti temelji udareni upravo u devedesetim godinama pod vladavinom Franje Tuđmana.
