Ovoga bi mogli proglasiti ludim, pomislili su mještani: prvo što je učinio iskrcavši se s broda u sićušnome portu Velog Iža, Argentinac Gabriel Lettinich pao je ničice i poljubio tlo, ne osvrćući se ni trena na začuđene promatrače. Ali nije to učinio zato što je lud; naprosto nije želio susprezati ganuće povratkom u postojbinu predaka.
Običaj je hrvatskih Argentinaca da poljube hrvatsko tlo na povratku u domovinu, ali ja sam uistinu osjećao želju da to učinim”, rekao je kasnije, preplićući niti pripovijesti o svojoj obitelji koja je davno preplovila oceane. Obgrljena toplom plavom tamom mediteranske ljetne noći, Gabrielova pripovijest – ispričana jezičnom neobičnošću davnih dalmatinskih pečalbara – prizvala je sjene ljudi koji su otišli da se više nikada ne vrate.
Dojmljiva je to i nesvakidašnja pripovijest, jedna od onih što podsjećaju da ima nečeg smjernog i svečanog u sjećanju na ljude koje nismo upoznali, a koji su živjeli u ljubavi za nas još nerođene. Gabriel Lettinich svoj je život posvetio potrazi za njima.
Počelo Gabrielove potrage fotografija je požutjele, iskrzane i djelomice nečitljive “fides baptimalis”, “svjedočbe rodjenja i krštenja”, izdane 30. septembra 1893., u “pokrajini Dalmaciji, kotaru Zadar, biskupiji Zadar, obćini Sale”. Austrougarski biljeg na tom dokumentu pokazat će se važnim u životu Gabriela Lettinicha, adolescenta iz Buenos Airesa, kada ga potkraj sedamdesetih prošloga stoljeća neki nejasni poriv ponuka da krene tražiti korijene svojega porijekla. Svjedodžbu mu je dala kći Šime Letinića, djedova sestra, objasnivši mu kako je sve počelo: njezin se otac, s otprilike 25 godina – negdje 1870-tih – iz Velog Iža otisnuo u svijet, i dospio u Argentinu.
Danas više nitko ne zna zašto je težak Šime ostavio svoje “misto od dva slova”. U Argentini je oženio Urugvajku Ameliu Cruz, izrodivši s njome dvanaestoro djece. Čini se da je uspio u poslu, jer obitelj ponosno pamti nedorečenu pripovijest o tome da je Šime na jednoj od moćnih argentinskih rijeka lijepo zarađivao brodom u osobnom vlasništvu. Veze je s Dalmacijom izgubio: već mu djeca više nisu govorila hrvatski. Ali je zato njegov praunuk Gabriel, premda potpuno otuđen od pradjedova zavičaja, već s petnaestak godina osjetio misteriozni i neobjašnjivi zov predaka.
“Teško mi je objasniti zašto sam počeo tu potragu. Jednostavno, nisam se osjećao Argentincem. Želio sam saznati tko sam i otkud dolazim”. Krštenica djeda Šime, slučajne veze s njemačkom zajednicom u Argentini i zanemareno obiteljsko pamćenje, navele su ga na prvi, pokazat će se – pogrešan put. “Moj obitelj nije njegovala tradiciju, pa svi misle da smo iz Austrije. To je uvjerenje potvrđivao i austro-ugarski biljeg na krštenici dida Šime. Zato sam najprije otišao u austrijsko veleposlanstvo u Buenos Airesu, i tražio austrijske dokumente. Naravno, nisam ih dobio. Rekli su mi da nisam iz Austrije, nego iz Hrvatske, odnosno, tada, iz Jugoslavije”, pripovijeda Gabriel Lettinich.
“U jugoslavenskom veleposlanstvu niti su mi pomogli, niti su bili uljudni. Rekli su da potječem iz Hrvatske, ali da mi više ne mogu pomoći”, nastavio je priču Lettinich. “Ipak, tako sam počeo polako shvaćati odakle potječem. Nije mi bilo lako, jer nikoga iz obitelji nije zanimalo, premda me danas podržavaju”.
Potražio je organizacije hrvatskih emigranata. Počeo je posjećivati jedan od četiri hrvatska doma u Buenos Airesu, a priključio se i hrvatskome pjevačkom zboru Jadran, koji su, kaže, prije sedamdeset godina utemeljili hrvatski izbjeglice. “Nije moglo proći bez politike. U hrvatskim zajednicama mnogo je ustaša. O tome se često govorilo. Ali, osobno, nikada nisam bio ekstremist. Nije me to zanimalo”. S hrvatskim zborom i zajednicom družio se godinama, sve do danas. Naučio je pokoju riječ hrvatskoga, koju staru dalmatinsku pjesmu. No krhotine mozaika nikako se nisu pristajale sklopiti u cjelinu, razbacane na neravnoj podlozi svakodnevice.
A onda je došao Internet. “Na Facebook sam se prijavio samo da potražim rođake i prezimenjake”, kaže. I našao ih je: prije godinu, dvije, mreža svih mreža otvorila mu je pogled na Iž, postojbinu njegova dalekog pradjeda Šime, i omogućila mu vezu s prezimenjacima koji još uvijek ondje žive. Ovih dana, iskoristio je održavanje svjetskih sportskih igara hrvatske dijaspore u Zadru, i prijavio se u argentinsku ekipu za boćanje, sport za koji ranije nije bio čuo. Time je Gabriel Lettinich iz “Bonazaira” – stari iški pomorci tako zovu glavni argentinski grad – počeo zatvarati tajnoviti interkontinentalni krug lutanja, traganja i nostalgije.
Ovih dana obilazi zaboravljene crkvene i općinske arhive zadarskoga arhipelaga u potrazi za živim Šiminim potomcima koji, nada se, i danas još tu žive. Sa svakim Letinićem kojega uzmogne sresti pokušava provjetriti zaboravljene ostave pamćenja. Nastoji pobijediti demenciju otočkih devedesetogodišnjaka. Kuša i upija mirise, okuse i zvukove. Luta, mozga i ćuti. Pita se, razbija glavu, pokušavajući prodrijeti kroz vrijeme do svojega tvrdoglavog pradjeda, šutljiva i opora dalmatinskog Argentinca, da mu kaže ono što mu više kazati ne može.
Posao je to koji bi koristoljublje ovoga škrtog vremena zasigurno proglasilo ludim, baš kao što su mještani Velog Iža podigli obrve kada je Lettinich pao ničice na mjesnoj rivi. Ali tko može tvrditi da nema neke dublje istine, nekoga važnog odgovora na nepostavljena pitanja, u razgovoru što ga uznemireno čeljade vodi s dušama koje dozivaju iz tihog oceana prošlosti
