ZADAR–Znate li, gospođo Šarić Frantin, da smo zamalo odustali od razgovora s vama kad ste nam rekli da nemate slika iz mladosti. Stvarno nemate tih slika ili je to bio pokušaj izbjegavanja razgovora za novine?
– Sve moje slike iz mladosti ostale su u obiteljskoj kući u Murvici koju su četnici zapalili 1991. godine.
Baš sve slike?
– Neke sam uspjela sačuvati jer tada nisu bile u kući, ali njih je samo nekoliko i jedva sam ih pronašla. Sve druge slike iz djetinjstva i uspomene čuvali smo u starom očevu kuferu, ali je sve nestalo u plamenu.
Znate li tko vam je zapalio kuću?
– Tenkovska granata je pogodila, a kuća se zapalila. Brat mi je imao oko 2000 knjiga i sve je izgorjelo.
Kažu da cijeli život radite u SDP-u, odnosno bivšem Komitetu na Trgu pet bunara. Nije vam dosadilo?
– Moj prvi posao 1976., nakon mature, bio je u Konferenciji omladine. Nakon toga dobila sam stalni posao u Društvu naša djeca. Zadržala sam se tu tri godine, da bih negdje 80. počela raditi u Općinskom komitetu. Od tada do danas ostala sam jedini zaposlenik bivšeg Komiteta i današnjeg SDP-a.
Život bez repova
Je li vam danas smeta taj imidž “čovjeka iz Komiteta”?
– U privatnom životu mi ne smeta, zapravo mi nikad nije smetalo. No u političkom životu je bilo početkom 90-ih nekih momenata, ali ja nemam repova zbog kojih bi se trebala sramiti.
Što ste onda u Komitetu profesionalno radili, a što danas u SDP-u radite?
– Kad sam došla raditi u Komitet, radila sam na evidenciji partijskog članstva. Svaki je imao svoj dosje sa slikom i osnovnim podacima, a karakteristike su pisali sekretari partijske organizacije. To je bio moj posao. Danas radim kao koordinatorica SDP-a za cijelu županiju.
Pa vi ste onda idealna osoba za odgovor na pitanje: gdje danas ima više bivših komunista: u SDP-u ili HDZ-u?
– Najmanje ih je ostalo u SDP-u, a najviše ih je u HDZ-u, od članova do rukovoditelja. Otkrit ću vam tajnu: na izborima 1993. u SDP-u nas je bilo “toliko” da nismo mogli ispuniti liste za grad i županiju.
Poznajete li dosta tih konvertita koji su preko noći postali veliki nacionalisti?
Oni za mene ne postoje, nisam ni onda ni danas na njih trošila svoje vrijeme, niti sam ih ikad doživljavala kroz stereotipe, niti drugima lijepila etikete. Mnogi su 90-ih dolazili provjeriti “je li netko bio član SK ili nije”, ali od mene tu informaciju nisu dobili.
Jeste li ikad poželjeli raditi neki drugi posao ili krenuti u poduzetništvo nakon 1990.?
– Početkom 90-ih, s obzirom na dotadašnji posao, sigurno da mi nisu bila otvorena sva vrata za poslove, a sredstva za poduzetništvo nisam imala. Nisam si mogla priuštiti studij, a imala sam interesa za ekonomiju i pravo.
Je li vam svjetonazorski bio bliži John Lennon ili Che Guevara?
– Che, ali ni jedan ni drugi nisu na mene presudno utjecali. Mislim da je mene odredilo to što sam od oca kod kuće uvijek slušala o socijalnoj nepravdi. Moji su roditelji bili siromašni radnici iz siromašnih obitelji i za svaku sitnicu su se trebali izboriti. To je na koncu bio i moj odabir: boriti se za pravdu potrebno je da svim građanima bude bolje. Tu se ništa nije promijenilo od onda do danas.
Danas se pišu vrlo ozbiljne knjige o sličnosti komunizma i religije. Spadate li među one koji misle da je Isus Krist, ideološki, bio najveći komunist?
– Učenje Isusa Krista, kao ni izvorne komunističke ideje, nisu nažalost nikada u potpunosti zaživjele. Praksa je i jedno i drugo učenje odvela u krivom smjeru. Očito kao ljudi nismo spremni živjeti u skladu s Isusovim učenjem jer da jesmo, svima bi bilo bolje.
Tradicionalna vjernica
Vjerujete li u Boga?
– Nisam praktična, već tradicionalna vjernica. Možda bih sebe definirala kao agnostika, no moj muž je vjernik.
Neke nove znanstvene studije ukazuju da su vjernici manje inteligentni od nevjernika?
– Za razliku od vjernika, ja nemam taj privilegij živjeti bez grijeha. Ja svoje nosim sa sobom, a vjernici, poglavito katolici, svoje ispovjede i – sve pet! S mužem se često oko toga “zakačim”.
Smatrate li se uspješnom političarkom?
– Pa, ne.
Zašto?
– Jer sam trebala ostvariti velike funkcije i materijalnu dobit. Ja to nisam postigla, a to znači “neuspješna”. Međutim, osjećam se uspješnom jer mi ljudi vjeruju, ali to su neki drugi kriteriji.
Sanjate li dolazak na vlast? SDP u Zadru, naime, evo gotovo 20 godina pokušava proći na izborima…
– Sigurno da želimo vlast. Da to ne želimo, ne bismo radili to što radimo, a to je i svrha politike, upravljati na bolji način od svojih političkih rivala. Mi mislimo da smo to u stanju provesti.
Što biste izdvojili kao svoj politički uspjeh?
– Zatekli ste me, pojma nemam! Od kada sam 1997. postala gradska vijećnica, sudjelujem u izradi SDP-ova programa i tu sam pridonijela s nekim svojim idejama, no program je uvijek zajednički. Mislim da sam faktor okupljanja u SDP-u koji je u Zadru izrastao u jednu respektabilnu stranku.
Je li Zadar uistinu grad podijeljen na HDZ i SDP?
– Ta crno-bijela podjela egzistira uglavnom u nekim lokalnim medijima koji to očito namjerno rade. U stvarnom životu te se razlike brišu. Dugo sam vijećnica, ali ni s jednim kolegom iz HDZ-a nisam bila u osobnom sukobu.
SDP-ovci u Zadru nisu korumpirani
Blijed nastup SDP-a na prošlim lokalnim izborima dao je povoda glasinama da je sve to bio dio dogovora između Božidara Kalmete i Ingrid Antičević Marinović?
– Jedino što je tu točno jest da HDZ nije nikad uspio korumpirati niti jednog člana SDP-a, niti će mu to poći ubuduće za rukom. Mi već odavno upozoravamo da je u Zadru na djelu politička korupcija kroz trgovanje mandatima. U 20 godina nijednog SDP-ovca nisu kupili. To su podmetnute priče od onih koje je kupio HDZ.
Čujem da volite ples? Klasični, rock’n’roll ili disko?
– Ha, ha, ha. Istina je da ja i muž možemo cijelu noć provesti u plesu. Plešemo starinske plesove, valcer, tango. A može i druge, slobodne plesove.
Poroci? Vidim, pušite…
– Već 30 godina! Ali, moramo li o tome?
Ne moramo. Jeste li pokušali prestati?
– Nisam. Priznajem da uživam u cigaretama, najviše ujutro uz kavu. Ako nije tako, nemam životnog elana, ne osjećam se dobro.