U siječnju 2010. godine Osječanka Slavica Stipanović dobila je pravomoćnu presudu Vrhovnog suda kojom se treba vratiti na posao u osječku Osnovnu školu Mladost, te dobiti oko milijun kuna zaostalih plaća. Vijest o ovoj presudi ostala bi vjerojatno neprimjećena, da hrabra i uporna Slavica Stipanović svoju sudsku kalvariju nije vodila gotovo dvadeset godina.
Naime, Slavica Stipanović je krajem lipnja 1991. godine bila raspoređena sa tajničkih poslova koje je obavljala u školi deset godina, na radno mjesto administratora. Za zaštitu svojih radnih prava obratila se sudu, no kako je u to vrijeme u Osijeku započinje rat, osnovna škola Mladost seli se u Crikvenicu. U zgradu škole se uselio Zbor narodne garde, a Slavica Stipanović i dio nenastavnog osoblja zajedno sa direktorom Nikolom Popovićem, ostao je u Osijeku.
Kako joj je suprug dobio teški moždani udar i liječio se u zagrebačkoj bolnici Rebro, 13. prosinca 1991. godine od direktora škole Nikole Popovića dobiva mjesec dana neplaćenog dopusta.
Po isteku dopusta Stipanović se obratila direktoru škole za produljenje neplaćenog dopusta, obzirom da je zdravstveno stanje njezinog supruga i dalje bilo iznimno teško.
Direktor škole Nikola Popović, rekao je da nema nadležnosti dati joj više od mjesec dana, te je uputio na općinski Krizni štab, koji joj odgovara da slobodno u Varaždinskim toplicama nastavi skrb nad bolesnim suprugom. Po povratku u Osijek 5. ožujka 1992. godine, Slavici Stipanović je direktor Popović uručio otkaz, sa datumom 10. siječnja 1992. godine, s obrazloženjem da se nije pojavila na radnom mjestu uzastopno pet radnih dana. Uslijedila je tužba Slavice Stipanović zbog nezakonitog otkaza, koju je nakon gotovo dvadeset godina konačno dobila u svoju korist.
Pravedna presuda ima smisla samo ako je donesena u razumnom roku. Pitanje, jeli rok od gotovo dvadeset godina, razuman rok? Dakako da nije, pa tako i presuda koja je dala pravo žrtvi gubi svoj smisao. Sustav koji pojedincu pravdu donese tek nakon dva desetljeća, nepravedan je sustav i kao takav mora doživjeti korjenite promjene. Satisfakcija koju kao žrtva doživite nakon tako puno vremena, gubi svoj smisao. Gorka je to zadovoljština koju je Slavica Stipanović dočekala tek nakon dvije decenije borbe, progona, mobinga, materijalnog osiromašenja, patnje i društvene stigmatizacije. Zlostavljači ostaju zaštićeni sustavom, a žrtve i članovi njihovih obitelji nakon dugogodišnje pravne borbe ostaju s trajnim posljedicama i ožiljcima.
Udruga „Zviždač” poziva ministra Radovana Fuchsa da hitno smijeni Nikolu Popovića sa dužnosti ravnatelja OŠ Mladost i time pokaže da ministarstvo obrazovanja neće tolerirati samovolju i obijesno iživljavanje ravnatelja nad nezaštićenim djelatnicima škole. Ravnatelj je jednim potezom pera doslovno uništio život i sreću četveročlane obitelji Stipanović. Gotovo tridesetogodišnji mandat nekih ravnatelja dovodi profesore koji su u njihovoj nemilosti, u iznimno težak položaj. Ima slučajeva gdje su ravnatelji sa dugim mandatima pomiješali osobni i školski interes, pa ministarstvu ponovno ističemo prijedlog da ravnatelji u školama mogu obnašati samo dva uzastopna mandata. Time bi ujedno dali priliku i drugima da vode škole i primjene nove i svježe ideje.
„Čini se da je pravda, koju nam hrvatsko pravosuđe osigurava, valjana za neke druge civilizacije i planete. Ljudska vrsta je limitirana ipak samo na 70-80 godina života, tako da hrvatsku pravdu, tek rijetki mogu doživjeti. Prema nekima, nije problem u sporosti hrvatskog pravosuđa, već je problem u kratkom životnom vijeku Hrvata.”- ističe Vesna Balenović.
