ZADAR– Gradska organizacija HNS-a Zadar, izražava najoštriju osudu tretiranja radnika, a napose radnica u zadarskoj tvrtki „Adria”. O kakvom je položaju radnika tamo riječ ilustrira „izjava radnice Adrije” objavljena u Zadarskom listu pod naslovom „Tristo radnika AdriJe traži bolje uvjete rada” koja glasi:
„Tretiraju nas kao roblje. Znaju vikati na nas da više i brže radimo, a kako ćemo?! Kao da smo u robovlasništvu! Osim toga ne smijemo se buniti jer nam odmah prijete otkazom. Ako ih pitamo kad će plaća, opet nam prijete otkazom, tako da je vrlo teško, objasnile su radnice jučer. Dodale su da je prije rata u Adriji radilo gotovo 2.200 zaposlenika, dok ih je danas jedva 300, a za potrebe sezone zaposli ih se još 200-tinjak. Kažu da i s ovako malim brojem radnika uspijevaju ispuniti zadane norme. Čak ih znaju i prijeći, ali nikad nema stimulacije za to…..”
Izjava ove radnice, koja je u stvari vapaj za vraćanjem dostojanstva radnicima, ponukala nas je da ove godine odustanemo od akcije dijeljenja karanfila uoči 1. svibnja. Ranijih godina, uoči Međunarodnog praznika rada, dijelili smo karanfile – cvijet koji simbolizira borbu radničke klase i težnju da se stvore humaniji i pravedniji odnosi prema radnicima. Odustajući od simbolične potpore radnicima dijeljenjem karanfila ne znači da ne dajemo potporu radnicima. U zemlji u kojoj se razvija kultura korupcije i klijentelizma s jedne strane, i apatija i depresija s druge strane, simbolične geste radnicima neće biti od koristi.
Mi u Hrvatskoj narodnoj stranci zalažemo se za vraćanje dostojanstva radnicima. Ne tako davno radnici s ovih prostora bili su poznati u cijelom svijetu kao „samoupravljači” i stvaratelji ukupnog javnog dobra. Imali su moć i zaštitu.
Danas izjavljuju: tretiraju nas kao roblje! Zaštitari, kao privatne vojske, izbacuju radnike iz tvornica. Radnicima se ne uplaćuju doprinosi, kasne im plaće, štrajkaju glađu. Radnici čuvaju imovinu privatnih vlasnika, iako je imovina pod hipotekom, a interes vlasnika prodaja zemljišta. Gdje je tu javni interes? Na žalost, vlasti su u pravilu sklone zamijeniti javni interes interesom kapitala. Već samim tim borba za radnička prava je i borba s različitim državnim „interesima”.
Država i društvo ne smiju biti društvo tajkuna i političara, već društvo svih nas; radnika, seljaka, umirovljenika i nezaposlenih. Prosvjedima radnika pružamo potporu, jer se oni bore za svoja prava, za prava svoje djece i, u konačnici, za prava cijelog društva. Interesi šačice političara i tajkuna ne smiju se izjednačiti s interesima čitavog društva. Rezultata može biti samo ako dođe do radikalizacije radničkih prosvjeda te građanske solidarnosti s radnicima i samo na taj način može se izvršiti pritisak na tajkune i vlast da popuste i udovolje radničkim zahtjevima. No, na žalost to se još neće tako brzo dogoditi. Još uvijek se prosvjedi radnika doživljavaju kao borba za milostinju, a kad vlast nešto pomogne izigrava spasitelja. Zato je naše društvo duboko nepravedno prema radnicima. Sve što je naše društvo ikada imalo, sve je stvorila radnička klasa i sve je pripadalo svima nama – svim stanovnicima države. Privatizacijom je legalizirana pljačka kojom je ta imovina predana privatnim vlasnicima, da oni s njom rade što hoće. Hrvatska je pred gospodarskim kolapsom ponajprije zato što nam je kompletna industrija prodana ni za kakve novce, a potom uništena. To je stvorilo ovo duboko nepravedno društvo, društvo bez socijalne osjetljivosti i solidarnosti.
Hrvatska narodna stranka na ovakvu situaciju poremećenih društvenih odnosa i vrijednosti odgovara programom pod nazivom „Pravedno društvo” u kojem su jasno određeni minimalni standardi koje Hrvatska mora osigurati kako bi se moglo uspostaviti pravedno društvo za sve građane. Pravedno društvo znači dobre i pregledne zakone, javnu upravu okrenutu građanima i njihovim potrebama, iskorjenjivanje korupcije, osobnu i poslovnu sigurnost i jednakost pred zakonom.
Tek onda možemo očekivati i solidarnost i zaštitu od tretiranja radnika kao roblja.
