Ivo Josipović svoju je kampanju temeljio na novoj pravednosti. Od nje, međutim, nema ništa, a ionako je to bila najobičnija floskula za široke narodne mase. No na tome je osvojio dobar dio glasova. Ali glasove nije dobio za nešto drugo što kampanjski sad nameće, a to je neka nova povijest po njegovoj mjeri.
Dosad je tjerao svoju povijest o Bleiburgu, Drugom svjetskom ratu, Titu i komunizmu, pri čemu je posve autističan na povijesne činjenice, koje ne treba možda poštovati Josipović građanin, ali na njih bi trebao biti osjetljiv Josipović predsjednik. On je to objasnio kao neku svoju političku povijest, kao da ona može biti drukčija od stvarne povijesti. I nije trebalo dugo da s tom svojom političkom poviješću zaore i po Domovinskom ratu. Duhovi su se u zemlji uzbunili na njegov govor u parlamentu BiH koji uvelike treba odobriti, kao što valja odobriti poklon svim žrtvama, ali je sporan detalj oko uloge hrvatskih politika 90-ih prema BiH, što je on uopćio i uzrokovao tešku političku krizu.
No nekako je iz vidokruga gotovo svima u žučnim raspravama izmaknulo ono što je on izjavio malo poslije u Pečuhu, u društvu sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem. Ondje je, na novinarsko pitanje da prokomentira to što mu HDZ zamjera što nije osudio onodobni srbijanski režim, nego hrvatski, Josipović izrazio uvjerenje da dolazi vrijeme u kojem će politički predstavnici svih naroda priznati pogreške koje su se dogodile te je ustvrdio da pogreške nije činio samo jedan narod ili država, nego je to bio “konglomerat loših politika koje su zemlje s područja bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat”. I baš u isti tren, u američkom „The Wall Street Journalu”, Tadić objavljuje svoj članak u kojemu, uz ostalo, piše kako je Srbija “pokazala hrabrost da bude prva koja će se ispričati za gnusne zločine koje su počinile sve strane u jugoslavenskim građanskim ratovima”. Je li Josipović svjestan da iznosi tezu koju stalno propagira srbijanska politička elita, ali i neki naši domaći krugovi, parapolitičke udruge i pojedinci, među njima i neki glasni povjesničari, koji su za to da političari ne smiju ostaviti povijest povjesničarima, da nema govora o agresiji, nego da su svi krivi i da je to bio građanski rat?
Čemu onda Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i metri knjiga dokumenata koji nipošto ne mogu potkrijepiti Josipovićeve teze, a još manje Tadićeve? To više nije samo politička nekorektnost nego i licemjerje jer je posve u suprotnosti s onim što je Josipović trubio u svojoj kampanji. Je li Josipović zaključio da kod kuće nema karizmu kako bi utjecao na društvene promjene pa se prebacio na „region”, kako to stalno tepa vječni Budo Lončar? Josipović se hvali kako mu plješću EU i SAD, i naravno da će pljeskati njemu i Tadiću, jer je svima njima cilj užaren krumpir BiH i „regiona”, u kojem su svih ovih 20-ak godina pokazali totalnu nesposobnost, prebaciti na same države. I sad su njih dvojica mirotvorci, samo što mirotvorstvo počinju zidati na krivim temeljima, na povijesnoj neistini.
Tadiću to treba jer Srbija nikad neće priznati da je bila agresor, a ispada da se Josipović više savjetuje s Tadićem nego s Jadrankom Kosor, s kojom ga na to obvezuje i Ustav. K tome, otkazao je odlazak avionom na pokop poljskoga predsjednika a da se nije konzultirao s Vladom, pa će Hrvatska biti ondje bez svojih najviših političkih dužnosnika iako su njegovi kolege iz susjedstva sjeli u automobile. To je prava nacionalna sramota! Kad se svemu tome doda i nastavak njegove kampanje oko registra branitelja i povlačenja tužbe za genocid, Josipović ne generira zajedništvo, okupljanje, nego svađu i razdore! A HDZ se zabavlja ženskim stražnjicama! Tko više spominje krizu, jasno gospodarsku?
