ZADAR- Zadranka Irena Dragić ima 35 godina i samohrana je majka dvoje djece, 14-godišnjeg Bruna i 11-godišnje Laure. Nezaposlena je, nikad nije primila ni jedne kune alimentacije.
Na prvi pogled, ovo je tipična hrvatska priča samohrane majke koja se ne može izboriti za svoja prava. Na žalost, svakodnevna životna borba Irene Dragić puno je teža, a problemi i predrasude s kojima se susreće puno veći.
Njezin sin Bruno teško je bolestan, nepokretan i u invalidskim kolicima, ali unatoč tome i zahvaljujući nevjerojatnoj snazi i optimizmu svoje majke, ovaj dječak normalno pohađa nastavu.
Svakog jutra Irena sa svojih 55 kilograma težine sama nosi sina Bruna s drugoga kata, stubištem zgrade u kojoj žive, jer nema dizala kojim bi se dječak u invalidskim kolicima mogao spustiti u prizemlje.
– Bruno ima samo kilogram manje od nje, tu smo negdje po težini – kaže Irena i kroz smijeh prepričava kako iz stana uvijek izlazi tri puta: prvi put nosi invalidska kolica, drugi put Bruna, a treći se vraća zaključati stan. Isto tako i u povratku.
Sama ga vodi do škole, pomaže mu za vrijeme nastave jer mu netko treba pomoći spremiti knjige, prevesti ga u drugu učionicu, praviti mu društvo za vrijeme odmora…
Prestala je raditi prije pet godina, kad je Bruno završio u kolicima. Ni prije toga nije bilo bajno, radila je na crno.
– Morala sam prestati raditi i posvetiti se djetetu. Najteže je bilo dok sam prihvatila bolest, a sada mi je najvažnije samo da ne bude gore. Pa tko bi drugi njega čuvao dok ja radim, tko bi ga nosio po skalama svaki dan?
A nemam novca da platim njegovateljicu. S druge strane, fali mi posao, fali mi druženje s ljudima. Spasi me kad s nekim porazgovaram, izmijenim koju riječ. Sad su oboje u pubertetu pa su i zahtjevi veći, ali snalazimo se – kaže Irena, koja s dvoje djece živi od 3800 kuna koje dobiva za Brunov invaliditet i njegu.
O alimentaciji može samo sanjati, kao i o novoj perilici rublja. Otkako joj se prije godinu i pol dana perilica pokvarila, rublje pere na ruke jer novca za novu nema.
– Živim u minusu. Ne vozim auto jer nemam ni za bicikl, ali ne opterećujem se time. Voljela bih imati i manje samo da nisam svaki mjesec s Brunom u bolnici, živjela bih na kruhu i pašteti samo da ne moram stalno biti s djetetom na Pedijatriji. Ma ne kukam, nije mi teško, sreća je samo da sam zdrava i da mogu sve ovo izdržati. Istina, puno bi mi značilo da imam nekoga da mi uskoči. Ali ovako je kako je, iz ove kože se ne može – kazuje Irena, u čijem glasu nema ni trunke gorčine, nego samo vedrina i optimizam.
Njoj je sada najvažnije u koju će srednju školu krenuti njezin Bruno. Nisu u pitanju ni ocjene ni volja, jedini kriterij pri odabiru škole bit će koja od zgrada ima prilaz za invalide. Na Ireninu i Brunovu žalost, ni jedna…
U posljednjih mjesec dana, kaže Irena, dogodile su se dvije lijepe stvari koje će njoj i Brunu značajno olakšati život. Dječak je dobio osobnog asistenta u nastavi koji će mu pomagati u školi, a zahvaljujući donaciji, konačno su dobili i pokretno dizalo za invalidska kolica pa Irena više neće morati sama nositi dječaka.