ZADAR– Kuće, zgrade… to su kulise. Grad gradom čine ljudi. Ovakvi i onakvi, tzv. mali ljudi, pa oni koji su poznati, oni najpoznatiji, kadkad u gradu ima i pokoji velikan. Na neke se ljude tijekom svoga življenja naviknemo, oni nam postanu zamalo i kao član obitelji. Poznaje ih, takve ljude, gotovo svatko i bez takvih ljudi teško da može proći neki savim običan dan, a o kojekakvim događanjima ili velikim feštama da i ne govorimo.
Zadrane je prije 11 godina (prerano) napustio Pero Mazija. Zar već toliko godina nema Pere? Zar već 11 godina on ne bdije nad Gradom? Zar već 11 godina prolaze zbivanja, utakmice, svečanosti… a da Pere nema? Zar već 11 godina njegov nadaleko vidljivi narančasti stojadin nije na ulicama? Zar već 11 godina Pero nije na svakoj košarkaškoj utakmici? Zar…
– Pero je vozački ispit položio 1952. godine, a vozački je u našoj obitelji bio nešto što je svatko jednostavno morao imati. Obitelj je, naime, još iz razdoblja prije Drugoga svjetskoga rata živjela od mehanizacije – govori Ersilio, jedan od Perine braće i jedan od sedmoro djece pok. Mila i Klare Mazije.
Sredovječni Zadrani Pere se izvrsno sjećaju kao vozača pogrebnoga kombija u poduzeću Nasadi, ali on je kao vozač profesionalno radio u Zadranki, u Adriji, u Otpadu, u Autotransportu. Najduže, doduše, u Nasadima i po naravi posla Pero je, doslovce, bio u gotovo svakoj kući. Ne samo u našoj županiji ili u gradu, nego i daleko šire.
– U poslu je uvijek bio točan, profesionalan. Nije lako biti vozač pogrebnoga vozila, no Pero je imao fantastično razvijen osjećaj za osjetljive okolnosti, za ljude koje je u obitelji pogodila smrt.
Osobnost Perina zrcalila se i u tomu što je svakomu želio pomoći. Onoliko koliko je mogao. Na košarkaškim utakmicama brisao je parket, mijenjao tabelune kad bi popucali, vozio u bolnicu ozlijeđene igrače, sucima bio pri ruci, momčadima koje su bili gosti, igračima Zadra također, trenerima, novinarima. Dolazio je na nogomet, na rukomet, gdje god je stigao. Kad je stojadinom pratio neki sportski događaj, poput utrke Nin – Zadar, nikad mu nitko nije plaćao gorivo. Pjevao je! A kako je tek harmoniku svirao…
– Samouk. Zapravo, uputio ga je u sviranje gospodin Matacin, on je živio u Arbanasima, a Pero je brzo svladao tehniku sviranja. Mazije, inače, dobro pjevaju, to nam je u krvi.
Kad ne bi bio na poslu, a u Gradu je bila neka fešta, Pero je bio na fešti. Harmonika, pisma. Jednom zgodom na Puntamici, kad su davno, davno, boćali Puntamika, Stanovi, Belafuža i Bokanjac, pivalo se sve u šesnaest. I Pero rasteže harmoniku, ali svako malo gleda na sat.
– Što je Pero, što svaki čas gledaš koja je ura?
– ‘en ti jarca, iman jednoga odvesti u Zagreb. Ali, samo vi pivajte, ja ću se začas vratiti!
Život je sve, odnosno svašta se u životu događa. Pokojni Pero Mazija svojim je življenjem živio Grad. Onaj Grad koji čine ljudi. Ovakvi i onakvi. Najviše tzv. mali ljudi. Jer, grad ne čine kulise…
Peru maziju nije zaboravi prof.dr Živko Nižić koji je adaptirao Katu Kapuralicu na zadarski način. A tu je taj simpatični i svud prisutan Zadranin bio neizbježan.
